Mitropolit Amfilohije

Blagosloven si Bože Otaca naših, i hvalno i preslavno imja tvoje vo vjeki.To su riječi,draga braćo i sestre, koje smo danas pjevali, riječi Proroka Božijeg. Riječi kojima Prorok, i svi oni koji su ostali vjerni Božijim Prororocima  blagosilja Boga Otaca naših. Boga čije je ime dostojno hvale i svake pohvale. Na blagoslovu ne samo što počivaju  temelji domova, na blagoslovu Otaca i blagoslovu roditelja, nego na blagoslovu, na blagoj riječi, na blagoslovenoj riječi, na svetoj riječi, na Božijoj riječi, počivaju i temelji vasione, neba i zemlje. Jer, «Reče Bog i bi». Blagoslovi Bog sve što postoji ono postade i tim Božijim blagoslovom ono postoji. I na toj Njegovoj blagoj riječi počiva i Nebo i  zemlja. Blagoslovi more, i more rodi život. Blagoslovi vazduh, i vazduh darova ptice nebeske. Blagoslovi zemlju i iz nje izraste trava i bilje. Blagoslovi čovjeka i reče mu: «Rađajte se i množite se, i napunite zemlju». I na tom blagoslovu svako rođenje počiva. Svako novo rođenje je potvrda snage i moći tog Božanskog blagoslova. Da nije tog Božanskog blagoslova u utrobi majke ne bi djeteta bilo.Da nije tog božanskog blagoslova u klici, ne bi bilo pšenice bjelice niti bi hljeba bili kojim  se ljudi hrane. Zato mi i blagosiljamo Boga i proslavaljamo Ime Njegovo sveto., Ime koje je iznad svakoga imena, Ime Gospodnje. Blagosiljamo ga zato sto je Bog naš i Tvorac naš i Promislitelj naš, i zato što je poslao Sina Svoga Jedinorodnoga da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima život  vječni. Blagosiljamo ga i zato sto je On i Bog Otaca naših. Zato što nam je podario Svete i Svestene Oce, a sve ono što su nam oci nasi i preci nasi ostavili i što su nam sagradili, sveto je i čestito i milome Bogu pristupačno. Savki kamen koji su oni dodirnuli, ostao je i stoji do danas i ne može ga pomjriti ni vrijeme, niti promjene istorijske. Zato što je kamenje koje su gradili oci naši, građeno sa blagoslovom Imena Božijeg. Građeno je sa molitvom, je sa posotm, je sa ljubavlju i građeno je u žrtvi. Nije samo Skadar na Bojani zidan na žrtvi, nego sve što je sveto i čestito na žrtvi je sagrađeno i žrtvom je sagrađeno. Pa evo i ovaj sveti  hram, koji su podigli oci naši, a vaše ruke, njihovih potomaka, sa vjerom i ljubavlju obnovile, i on je građen sa vjerom, u ime Gospodnje. Građen je sa blagosiljanjem Imena Božijeg , u slavu i hvalu Živoga i Vječnoga Boga i u čast  Njegovoga  Velikomučenika  Stefana Dečanskog .A, jednoga od velikih Otaca naših i naših predaka, jednog od velikih naših vladara.  Eno njegove krune, čuva se na Cetinju, srpskom počivalu, Tamo je i sablja kralja Milutina. Da bi se znalo ko su naši oci i ko su naši preci. Bezbroj svjedoka i bezbroj svjedočanstava ko smo bili i šta smo bili, i čiji smo mi potomci i kome smo se Bogu  mi klanjali i kome Bogu smo služili vjekovima. Kome Bogu smo prinosili molitve svoje, u čije ime smo se krštavali, i vjenačavali i opojavali, u čije ime smo stradali i žrtvovali se za vjeru i Otačestvo svoje. Bezbroj je takvih svetih znakova i svetih svjedočanstava od pamtivjeka do dana današnjega. A sva ta svjedočasnstva i sve te svete znakove ostavili su nam oci naši, naši preci, naši sveti i svešteni preci. I naše majke Jevrosime. Bog zna koliko ih je bilo. Samo jednoj ime znamo, a drugima Bog zna,  koliko je bilo djevojaka i čestith sestara i supruga koje su svojom vjernošću Bogu, svetinji i vjernošću onima  kojima ih je Bog podario, očuvali dušu našeg naoroda, žrtvovajući  se za njega  i za njegovo doboro. Ugrađivale sebe kao Mlada Gojkovica što je sebe ugradila u grad Skadar, tako i one sebe su ugrađivale ne samo u svoje savremenike, nego i u svoje potomke.

Sve što je u nama, to je dar Božiji i dar naših predaka. Ništa u nama nema naše. Čak i ovo ruho što nosimo na sebi i to nije naše iako se mi njime zorimo i hvalimo. I tu smo negdje ovce postrigli ili drugi neki materijal upotrjebili koji je Bog stvorio rukom svojom, da bismo pokrili svoju nagotu i da bismo se zaštitili od nepogoda zemaljskih. Sve što imamo, od Boga smo smo dobili. Ako smo dobili, zašto se onda hvalimo kao da je naše? I sve što imamo i što jesmo, to je dar Božiji preko naših otaca. I zato i blagosiljamo Gospoda Boga našega, Boga otaca naših i kažemo i ponavljamo da je divno i preslavno Ime Njegovo sveto.

  KAD LJUDSAKA SRCA POSTANU POTKRALIŠTA DEMONA I CRKVE ZAPUSTE ....

Evo svetog hrama posvecenog Velikomucenku Stefanu Dečanskom. Svaki ovaj kamen je jedna molitva jedna mala žrtva nekoga od vaših  otaca i praotaca. U svakome je ugrađena žrtva, u svakome je zapisana ljubav, bogoljublje i bratoljublje, ljubav prema Bogu i ljubav prema potomcima. I neka su blagoslovene one ruke koje su ovo kamenje srezale i koje su gradile ovaj sveti hram. Neka su blagoslovene one ruke koje su ovo kamenje obnovile posle nepogoda našega vremena i zemljotresa. Ništa nema ljepše nego hramove Božije graditi hramove Božije obnavljati.  Kada hramovi Božiji zapuste, znajte, da su ljudske duše postale prazne i puste. Kada hramovi ne primaju u sebe vjerne duše, znajte, da neme više vjernih duša na zemlji. A u nevjere vjere Nema, kao što tugovaše prije neki dan na sahrani 79 Grbljana, Majinjana i Budvana jedna od tužbalica primorskih. U nevjere vjere nema! Onaj ko Boga iznevjeri taj će brata da iznevjeri, taj će suprugu da iznevjeri, taj će prijatelja da iznevjeri, taj će dijete svoje da iznevjeri. Taj će oca svoga da proda za činiju sočiva, i Boga  će da proda za činiju sočiva.

Zato su blagoslovene ruke koje na vjeri grade i izgradjuju, i blagoslovene su ruke, i srca ona i umogi oni koji se objedinjuju oko svetinja  i nadahnjuju  svetinjama, osvecuju njima sebe i svoj život, svoje kosti i svoje duše, a time osvećuju i svoje potomke i sve ono što izrasta iz njih i što se rađa u njihovoj utrobi.

Sve što je sveto i čestito kroz istoriju, rođeno i nastalo, rođeno i na osnovi svetinje, i. Ne mogu iz nesvetog korijena da izrastu sveti plodovi. Ne može iz bolesnog korijena da izraste zdrav plod. Ne mogu iz bolesne duše da izrastu zdrave misli i zdrava djela. Ako je srce čovjekovo zatrovano, onda su i djela čovjekova zatrovana. Nažalost, u NAŠE vrijeme ljudska srca su postala potrkališta demona, i zato je i život ljudski tako opak i naopak, ispunjen zlima i ubistvima, pokoljima i mržnjom. Kada se mržnja useli u dušu, kada se izgubi osjećanje za prisustvo Boga i za odgovornost pred Bogom, za svaki čin i za svako djelo, onda ljudi bez stida i srama djeluju, smatrajući  sebe gosopodarima života i smrti. Tako je to uvijek bilo, a  nikada u istoriji nije bilio toliko zločina, koliko u ovim vremenima kada je bezbožništvo zavladalo. Jer onaj ko se Boga ne boji, neće se ni ljudi stidjeti, znajte. Zna to narod od pamtivjeka. Za to je naše vrijeme vrijeme bezbožništva, vrijeme izgubljenjog stida. To su osnovna dva svojstva našeg vremena i ljudi našeg vremena. Zato su djela ljudska tako jadna. Zato i toliko izdajstva ima. Nema vjernosti u srcu. I šta onda ljudi rade? Onda je debelo crijevo jedini gospodar koji upravlja ljudskom pameću i savješću. Sve ono što ne zadovoljava debelo crijevo  ono nije dostojno ljudskoga truda i ljudske žrtve. I sve treba  žrtvovati trbuhu svome, svome samoljublju, svome egoizmu, svome uživanju. Sve je tome podređeno. A u vremena svetih  Božijih ljudi drugačije je bilo. Tada je čovjek bio spreman  da žrtvuje sebe dobru, bližnjem svom, Bogu, istini, pravdi Božijoj.. I zato su i djela njihova bila svijetla i čestita. Zato su oni zidali ne kockarnice, nego hramove,. Zato su zidali svetinje, a ne birtije. Danas u mome i vašem Cetinju  devedeset birtija ima. A prazan Cetinjski manastir! Znak našeg vremena ! Samo jedan od znakova da navedem. A onda znaš i odakle zlo koje se rađa u nama i oko nas. Pobjegli ljudi od hramova Božijih! Pobjegli ljudi od sebe samih! Ko od hrama pobjegne, od sebe je pobjegao. Jer prvi  i osnovni hram koji je Bog svojom rukom sazdao je čovjek. Ovaj hram, građen ljudskom rukom, to je samo simbol toga Božijeg Hrama. Mi smo hram Božiji, stvoreni ne da u nama obitava stanska sila, zlo opako, prljavština  i gadost, nego da budemo hram Boga Živoga. Kad to znamo, onda ćemo drugačije da mislimo i o svome tijelu i o svojoj  duši i o svojim mislima. A kada mislimo: čovjek je tijelo i samo tijelo, zemlja i samo zemlja, zemlja jede zemlju, ništa nema van ovoga života, nikakve razlike između ljudskog tijela i životinjskog tijela, onda se čovjek tako ponaša i prema svome tijelu i prema tilju bližnjega. I sve je onda podređeno njegovom sljepilu, njegovom ništavilu i samoljublju. Nema više  duha žrtve.

I zato opet kažem, neka je blagosloven Bog otaca naših, koji nam je dao Oce koji su znali ko su i šta su.Boga su vjerovali, jedni druge poštovali. Svetinje gradili,  sami  sebe u hramove Božije preobražavali i pretvarali. I svoje porodice pretvarali u male crkve, ispunjene svetinjom, krštene, miropomazane, osvećene Svetim Pričešćem, Tijelom i Krvlju Hristovom, okađene tamjanom i molitvom i postom miomirne, pojane kada krenu iz ovoga svijeta u onaj svijet. S toga im je zaista sve sveto i čestito, i djela njihova sveta i čestita.

 KADA LJUDI GRADE SVOJU GRAĐEVINU NA PIJESKU.. I KADA NAROD VIŠE NE VODE VLADARI I VLADIKE

Crkva Božija , u čijem hramu se nalazimo, počiva na žrtvi od samog početka. Počiva na žrtvi Hrista Raspetoga. A onda počiva na žrtvi svetih Božijih ljudi, koji su sebe prinosili Bogu na dar i postajali hramovi Božiji. Koji su Boga proslavljali, i kroz koje se sam Bog proslavljao. Jedan od takivh je bio i Velikomučenik Stafan Dečanski. I Sveti Oci koje danas proslavljamo, svi su oni takvi bili. Velikomučenik Stefan Dečanski , veliki vladar srpski, bio je spreman  i da žrtvuje carstvo svoje, ali da ne žrtvuje svoju dušu. I zato je ostao kamen temeljac i stub nepokoliebivi naroda svoga. Zato je i svetinja njegova Dečani, pretrpjela mnoge nesreće i mnoge napade, i eno i dan danas stoji kao stameni stub usmjeren dok je svijeta i vijeka. A kada sam nedavno bio u nesrećnoj Albaniji i ovih dana po Rusiji, pa gledaš ono što je građeno bez Boga i protiv Boga, ni pedeset godina nije prošlo, postalo pustolina i ruševina. Tako to biva kad ljudi grade svoju građevinu na pijsku, pa dunu vjetrovi i ne ostane ni kamena na kamenu od njihove građevine (Jev. Po Mateju, 7, 24-28)

Evo i ovdje, u ovoj zemlji, gradili na lažnim, bezbožnim temeljima. Ovi naši vođe sijali buru, a mi sami vidimo šta žanjemo, i gdje živimo. «Zlo rađanje, gotovo suđenje». Kome smo poklonili dušu, u koga smo povjerovali? Iznevjerivši  Boga i Oce svoje iznevjerivši! Kažu nam danas : «Ne vode ovja narod vladari i validke». Tačno. Ne vode ovaj narod vladari i valadike. Zato se ovaj narod i našao ondje gdje se našao. Dok su ga vladari i vladike vodili, taj narod je znao da sačuva svoj obraz, da ne postane stid i sram među narodima zemaljskim. Danas zaista vladara nema i vladika nema da ga vode. Jer je ovaj narod poklonio nekome drugome svoje povjerenje da ga vodi. A taj koji ga vodi, on ga zavodi. I evo ta dovego na granicu propasti i na provaliju. Oci naši gradiše na žrtvi, svetinje i duše svoje i porodice svoje i sudbinu svoga naroda. I zato kad su bili mali i nemoćni, moćni su bili! Mala je bila i nemoćna Crna Gora i u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog i u vrijeme Vladike Rada; Nije ona bila velika ni u vrijeme kralja Nikole; ali su svi evropski dvorovi znali i sa poštovanjem o Crnoj Gori i Crnogorcima. Na svih pet konitinenata se znalo za njih i za njihovo čojstvo i junaštvo. A danas? Kad smo se odrekli  Vladara i Valdika, kad smo se odrekli svetinje i Boga, gdje smo se našli? Našli smo se ondje gdje smo se našli. Gdje se nikada u istoriji svojoj nijesmo našli! Sa pečatom srama među zemaljskim narodima. Tu se nalazimo i ne znamo šta nosi dan, šta nosi noć. Međutim, Živ je Gospod Bog. «Neka se ne plaši srce vaše, i neka se ne boji. (Jev. Po Jovanu, 14, 28)-. Boga se bojte i zapovjesti njegove držite, jer je jedino to preostalo nama na ovoj zemlji. Nada nema više ni u koga, do u Boga i u svoje ruke.

IZ DUŠE PRAVOSLAVNE RUSIJE BLAGOSLOV

Ja upravo dolazim iz Moskve, iz Svete nekadašnje Rusije. Bio sam tamo i kod Moskovskog Patrijarha, da primim njegov blagoslov za svoj narod, za Crnu Goru i srbiju. Bio sam i u ruskoj vladi, sreo sam se i sa narodom ruskim pobožnim, i vidio sam da jedinu nadu možemo imati u narod, narod koji je ostao vjeran Bogu, onaj prosti i jednostavni narod. Da ste vidjeli taj plač i te suze Moskovljanki i Moskovljana dok sam im ja govorio o našem stanju ovdje, taj njihov vapaj: «Kako da pomognemo našoj braći Srbima, Crnogorcima kako da pomognemo? Kažite nam, Vladiko! Izdala nas i naša vlada, jer su izdali Srbiju Pravoslavnu, i srpski narod su izdali. Crnu Goru su izdali». Narod nije izgubio osjećanje vjernosti, jer nije izgubio vjernost Živome Bogu. Prosti narod!I onda sami rješili da skupe priloge, za ranjenike, za izbjeglice. Sirotinja, gledam, vade po jednu rublju, posljednje što mu je u džepu ostalo. Hiljadu rubalja skupiše, i vjerujte mi, nikada u životu takav dar nijesam do kao taj dar u Moskvi prije nekoliko dana. Tih hiljadu rubalja koje nečine više od deset dolara, ali prestavljaju nešto mnogo važnije i mnogo značajnije. Predstgavljaju dušu Pravoslavne Rusije, sačuvanu, nepatvorenu, dušu osveštanju Svetim Ocima, Prorocima ruskoga naroda, od Vladimira koji je pokrstio Ruse pa sve do najnovih Mučenika i Novomučenika do velikog Patrijarha Tihona i drugih mučenika našeg  vremena. Taj ruski narod nije nas iznevjerio, budite uvjereni, i to vam donosim kao blagoslov iz Svete Rusije. Taj narod nije iznevjerio, jer taj narod nikada Boga nije iznevjerio! Oni koji su iznevjerili jedanput, njima je svaka kapa dobra. Oni koji su Boga iznevjerili, a nažalost još su takvi koji vode i  rukovode državom naroda ruskog, kao što su takvi i svi koji vode i rukovode ovim narodom, njima je svaka kapa dobra. I neka ih Bog prosveti i urazumi, da im razum i savjest probudi njihovu. Da znaju da se jednom živi! I da crn obraz niko oprati neće! Mogao je Kralj Nikola i 1914 godine da kaže «Neću ja u rat protiv Austrije i Ugarske», kada je Austorugarska napala npravedno Srbiju. Međutim, Kralj Nikola je i krunu svoju žrtvovao, ali nije žrtvovao svoj obraz! I sačuvao je obraz i Crne Gore i Srbije i svoga naroda do današnjeg dana i do kraja svijeta i vijeka, i došao je svjetla obraza poslije sedamdeset godina da počiva na svome Cetinju. A mi smo danas, u iskušenju da izdamo jedni druge u ovim teškim i tegobnim vremenima. Da ne da Bog da se odreknemo amaneta otaca naših! Da se odreknemo riječi Svetog Velikomučenika Kosovskog Lazara, riječi koje važe i danas, da je zamalena zemaljsko carstvo, a Nebesko uvijek i dovijeka, i da je bolja čista smrt nego li sraman život.  Ako treba da živimo, da živimo sa obrazom čistim i svijetlim pred Bogom, čuvajući  svetinju. I ona će nas obnoviti, i ponovo vratiti nama, i vratiti ocima i precima našim, našem korijenju. A tamo gdje je krojenje, tamo će biti i plodova. To je sigurno. Tamo gdje nema korijena ili gdje se gradi na lažnim, trulim temeljima, tamo nikada sreće biti neće. Zato i mi braćo, blagoslovimo Boga Otaca naših, i kažimo da je divno i preslavno Ime Njegovo. Vratimo se svetinji otaca naših ne samo na riječima, nego u svom svakidašnjem životu. U ovim vremenimakada se objedinjuju zle sile ovoga svijeta da unište posljednje ostatke dobra i ljudskog dostojanstva preko novih formi totalitarizma zvanih «novi poretci», - nema ništa važnije od toga da se one dobre, blagoslovene, Božje sile pronađu na ovoj zemlji, a one postoje još uvijek, da se objedine i da se utemelje na svetim temeljima koji su neprolazni, i vječni. Ti temelji su očuvali zemlju, oni čuvaju nas, sačuvali su naše pretke, oni će biti jedini preduslov istinske sreće i budućnosti naših potomaka.

            Zato, neka su blagoslovene ruke onih koji su ovaj hram sagradili, i vas koji ste ovaj hram obnovili. Bog zna vaša imena i zna svakoga koliko je ko uložio, i koliko će ko u budućnosti uložiti u ovaj sveti hram. Jer ko Crkvi daje, Bogu pozajmljuje, i ko hramove obnavlja, dušu svoju obnavlja i preporađa. Ko dušu svoju preporađa on priprema svoju pravu i istinsku budućnost svojih potomaka. U to ime, neka blagoslov Gospodnji počiva na svima vama u vijekove vjekova. Amin.

 Svetigora, godina 1, Br. 6, Vidovdan 1992., str. 8-11