Pouke Božjih ljudi

Pouke Božjih ljudi

Pažnji čitalaca nudi se ovdje odlomak iz knjige istaknutog jerarha Ruske Crkve, mitropolita Venijamina (Fedčenkova) - Božiji ljudi, posvećene svjedočanstvima o ličnim susretima vladike Venijamina sa Svetima njegovoga vremena, osobito njegove kasne mladosti. Držeći se pravila da je pohvala takođe vrsta preuznošenja nad onim koga hvališ, svoja svjedočanstva vladika Venijamin ispisuje mirnim, ali u isto vrijeme iskrenim i upečatljivim tonom dubokog doživljaja. U odlomku koji slijedi reč je o manastiru Optini, pustinji, o Optinskim žiteljima, o udivljujućem duhu koji je vladao u ovoj obitelji početkom ovoga vijeka.

A sada pređimo na zapise naših uspomena.

Razumije se da one ne obuhvataju sve strane manastirskog života, ne govore o podvižničkoj muci inoka, koja je ostala poznata samo njima, njihovim duhovnicima i Samome Bogu. Govoriću samo o istakuntijim ličnostima i svijetlim pojavama u Optini. Naravno da će takav opis biti jednostran. Pravilno je jednom primjetio moj prijatelj i kolega, arhimandrig Jovan Rajev, koji je rano umro od tuberkuloze, da ja sličnim opisivanjem uvodim čitaoca, a prije toga slušaoca, u neku vrstu zablude. On je tada naveo ovako poređenje. Kada čovjek posmatra livadu ili cvijećnjak sa površja odozgo, ovi mu izgledaju divni sa svojim cvjetovima i svježim zelenilom. A kada spusti pogled dublje, on vidi golu stabljiku s grančicama. Ali, ni tu nije još izvor života, nego još dublje u zemlji, gdje kvrgavi i vijugavi korjenovi u tami traže hranu za divne listove i cvjetiće. Tu, pak u zemlji više ničeg divnog za pogled nema – naprotiv, nema ljepote a ima blata ... Tu gmižu i raznorazni crvi i čak podgrizaju i uništavaju korijen, a sa korijenom venu i ginu i listići i cvjetići.

Tako i monaštvo, govorio je o. Jovan, i ono je posmatrano njegovim u svojim uzletima, spolja – divno, dok je sam podvig inočki i težak i prolazi kroz svakakvu nečistotu, i monaški živog u velikom dijelu predstavlja krsnu borbu sa grehovnim strastima. A to ti govorio mi je prijatelj, u svojim kazivanjima ne pokazuješ.

Sve je sasvim tačno, ali zar se i u Žitijima Svetih ne opisuju velikim dijelom svijetle pojave iz njihovog života i naročiti podvizi? A o borbi sa grijehom napominje se, obično, kratko i usput. I gotovo nikada se o njoj ne govori podrobno. Izuzetak je samo Žitije svete Marije Egipćanke, koja se od smradnih grijehova svojih Božijom pomoći vinula do angelopodobne čistote i savršenstva. Ali, i to opisivači ističu, da je takvo detaljisanje iznuđeno željom da primjerom takvog preobraženjem grešnice utješe i ukrijepe slabomoćne u očajanju sklone podvižnike u svijetu i u manastirim. Tako se ni mi nećemo zadržavati na tamnim stranama, to nije poučno... A one su nam kod drugih ljudi i nepoznate. Uostalom, gdje bude potrebno, biće riječi i o tome. Čitaocu je potrebno i korisno da ne zaboravlja da uzvišenosti i svetlosti ugodnika Božijih prethodi i prati je kao saputnik duhovna borba, ponekad nimalo laka i nimalo lijepa...

OTAC ANATOLIJE (POTAPOV)

Nakon dva-tri dana moga života u manastiru Optinom se pronije vijest da dolazi čudotvorna ikona Kalušske Majke Božije (slavi se 2. septembra). U naznačeno vrijeme mnogi monasi i bogomoljci izašli su u susret svetoj ikoni po šumskom putu i , prihvativši je, pošli natrag u manastir, pojući molitve.

Odjednom vidim kako iz naše gomile neki izlaze na povorke i žurno grabe nekud desno. Kroz nekoliko trenutaka tamo se već sakupila velika masa naroda koji je u gusto zbijenom krugu okružio nešto i nekoga. Iz proste radoznalosti i ja se tamo uputih: u čemu je stvar? Da bi se ovako, makar i zakratko, ostavila Presveta Bogorodica, morao je postojati neki naročiti razlog. Probivši se malo bliže središtu gomile vidje da svi, s ganutljivom ljubalju i srećno se osmjehujući, gledaju u nekog sićušnog monaha sa kamilovkom i prosedom, neraščešljanom i velikom bradom. I on se takođe svima pomalo osmjeivao. Ljudi su nastojali da od njega uzmu blagoslov. Vidio sam kako se oko tog malenog staričića sve tako svijetljelo i radovalo. Tako mila djeca sreću svoju rođenu majku.

- Ko je to? Pitam nekoga do sebe.

- Baćuška Anatolije, umiljato odgovori ovaj, čudeći se ipak mojoj neupućenosti.

O Starcu sam ja sluašo, ali još nijesam imao prilike da ga sretnem lično, a za to nijesam imao ni osobitu potrebu, nijesam tada za nejga imao nakakvih pitanja. A sada se pojavilo pitanje o njemu samome: sveti čovjek je isto tako čudo Božije kao i ikona, samo što je . čudo opipljivije. Svetitelj je samo «obraz» (lik) Božiji, ovapoloćen u čovjeku. Kao i u ikoni, i u svetim ljudima prisutan je Sam Bog Svojom Blagodaću. I tu i tamo Bog nas privlači k Sebi Svojim darovima radosti, utješenja, milosrđa, duhovne svjetlosti. Kao što se Spasitelj sa Mojsijem i Ilijom javio na Tavoru učenicima u blagodatnoj nestvorenoj Svjetlosti i kao što je tada Petar uzviknuo – «Gospode! Dobro nam je ovdje biti!» (Lk. 9.33), tako i kroz svete ljude ta ista probraženjska svjetlost i svijetli i grije. A ponekad, kako je to ne jednom bio slučaj sa svetim Serafimom Sarovskim, ona se projavljuje i u vidivoj, mada natprirodnoj svjetlosti. Tako je bilo i sada: kroz Baćušku (kakve li nježne i poštovanjem natopljene riječi!) svijetljelo je Sunce Pravde, Hristos Bog naš. I ljudi se se na tome Suncu grijali i tješili se njegovom svjetlošću.

Prisjetih se i riječi apostola Pavla o hrišćanima: «Zar vi ne znate da ste – hram Božiji i da Duh Božiji živi u vama?» (1 Kor. 6, 19). I drugog njegovog iskaza . da je svaki hrišćanin dužan da izrasta u obraz savršeni, i mjeru rasta punoće Hristove (Ef. 4, 13)... Eto kakva je visota zadata hrišćaninu . Sam Bogočovjek Hristos! To nje drznovenje gramzivosti nemoćnoga (Fil. 2, 6), već zapovjst i naredba Spasiteljeva, data u posljednoj besjedi Njegovoj: «Ako me neko ljubi, riječ Moju držaše, i Otac Moj ljubiće njega. I k njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti!» (Jov.14. 23).

To je cilj i zadatak hrišćanskog života – opštenje sa Bogom kroz blagodat Svetoga Duha u svetotajinskom krilu Crkve Njegove. Kada taj cilj dostignu, oblagodaćeni ljudi počinju da izlivaju svoju, to jest Božiju Svjetlost i na druge. Bože, kako su po sebi (Tobom) veliki veliki i kako su za druge neizrecivo važni sveti ljudi!

U životu sam imao prilike da srećem i takozvane «velike» (u svjetovnom smislu) ljude, ali njihovu veličinu ja nikada nijesam osjetio; ljudi kao ljudi obični ... A evo sada mi se desilo da stanem pred Sveta, i ja sam jasno i osjetio njihovu stvarnu veličinu ... To su ljudi – neobični!... A ponekad vam je kraj njih i stršno, kako sam imao priliku da to jednom snažno doživim tokom sasluživanja sa ocem Jovanom Kronštatskim...

Tako nam postaje jasno zašto proslavaljmo Svete, zašto ih izobražavamo na ikonama i klanjamo im se do zemlje i cjelivamo ih, Oni su uistinu dostojni toga! Shvativo tako postaje i to zašto mi po hramovima kadimo ne samo ikone Spasitelja, Bogorodice i Svetih, nego i uopšte hrišćane – čineći to, mi pritom činimo poklonjenje i ukazujemo poštovanje Samome Bogu Koji se projavljuje u svojim «slikama» (obrazima): ikonama i ljudima. Svaki hrišćanin treba da biva slika (obraz ) Boga.

Jednom sam upitao nekog starca:

- Kako se uopšte trba odnositi prema čovjeku?

- S poštovanje, odgovorio je on. Ja sam se začudio njegovim riječima...

- Zato što je čovjek obraz Božiji, odgovorio je on.

Kada se taj obraz u čovjeku vaspostavi, tada ga ljudi poštuju. Adamu su se u raju povinovale čak i zvijeri. O tome nam svjedoče i žitija svetog Gerasima Jordanskog i Serafima Sarovskog. Trepte pred njima i bijesi (demoni), a raduju im se nebožitelji. Kada se Presveta Bogomajka sa svetim Petrom i Jovanom javila svetom Serafimu, Ona je ovima rekla: «On je (od) našega roda!»

«Od toga roda» bio je baćuška Anatolije. Koliko se samo radosti, ljubavi i nežnosti izlivalo sa njegova lica na sve koji su ga gledali u optinskoj šumi, na sunačanom proplanku toga dana!...

MUŽ I ŽENA

A evo i jedne njegove pouke, jednog savjeta Starčevog.

Bio sam dobio pismo do jednog svoga prijatelja i druga sa Akademije, sveštenika, o. Aleksandra B., iz samarske gubernije o njegovom razlazau sa ženom... A kako ju je on kao djevojku voljeo! Čitava naša generacija znala je za nju, tako je dobra i prekrasna bila ona...

I tako, oni su se vjenačali. O. Aleksandar je dobio parohiju u radničkom rejonu grada. Bilo je potrebno izgraditi hram. Mlad i pun ideja sveštenik sa ljubavlju i poletom prihvatio se toga djela. Izgradnja je napredovala brzo....Izgledalo je da je sve dobro. Ali, eto jada za matušku: njen baćuška počeo da zakašnjava na obed. Matušaka je time nezadovljna; jelo se ili ohladilo ili prekuvalo i prepžilo. I vrijeme uzalud propada, a i drugih poslova vezanih za domaćinstvo ima .. I djeca su se pojavila... I ogorčena žena počinje da ropće i žali se na takav besporedak i rastrojstvo života . I, šta je još važnije, ona umjesto pređašnje ljubvi, počinje da gaji srdnju na muža, porodica se raspada...

Baćuška se pred njom pravda:

- Ta je nisam bilo gdje, nego na crkvenoj građevini!

Ali, to matušku ne umiruje, Začinje se porodična raspra, vazda bolna i štetana. Na kraju, matuška jednom prilikom odlučno kaže suprugu.

- Ako ne izmjeniš život, otići ću natrag k roditeljima!

I upravo u tome renutku bio sam razmijenio pisma sa ocem Aleksandrom. Saznavši da idem u Optinu, ispričao mi je svu svoju nevolju i zamoli oda odem k ocu Anatoliju i zatražim Starčev savjet o tome šta da radi. Čemu da da prvenstvo – hramu ili supruzi ..

Otišao sam u keliju k baćuški. On je primao pretežno hrišćane koji su živjeli u svijetu, a monasi su išli drugom Starcu, ocu Nektariju (o. Anatolije je 1908. g. Premješten iz skita u mnastir, da bi duhovno hranio tamošnje dolaznike iz svijeta).

U keliju o. Anatolija bilo je deset do petnest posjetilaca. Među njima sam se sa pitanjem Baćiuški obratio i ja. Saslušavši spuštenih očiju istoriju moga druga, baćuška poče skrušeno da vrti glavom:

- Ah, kakva nesreća, kakva je to nesreća!

Potom, bez imalo kolebanja, brižno poče da govori da bi baćuška (o. Aleksandar) u tome tre bao da posluša matušku:

- ...Inače, inače će biti zlo, zlo ...

I tu mi ispriča slučaj iz prakse koju je kao duhovnik imao, kako se iz sličnih razloga raspala porodica. Još uvijek se sjećam i imena muža koga je starac pominjao -. zvao se Georgije ...

- Naravno, rekao je o. Anatolije, i hram graditi veliko je djelo, ali i mir porodični čuvati takodje je sveta zapovjest Božija: muž, prema apaostolu Pavlu, treba da ljubi ženu kao samoga seba, a Apostol je ženu sravnio i sa Crkvom ( Ef. 5, 25 – 33). Eto kako je uzvišena stvar – brak! Neophodno je harmonično spojiti i hram i porodični mir. Inače će Bogu neugodno biti i građenje hrama. A lukavi neprijatelj – đavo pod vidom dobra hoće da nanese zlo: neophodno je da razumijemo smicalice njegove. Da, eto tako mu i otpišite: neka na vrijeme dolazi na obed. Sve ima svoje vrijeme. Tako mu otpišite!...

A potom, malo razmislivši, Starac dodade:

- A dobro je, dobro graditi hram. Ali sa tim dobrom potajno se miješa i taština... Da, miješa se, miješa se: hteo bi on da što brže završi... ljudima se dopadne ... Tako otpišite ...

Ja sam u tako i otpisao.

I – stvar se popravila.

U PLEMIĆKOJ GOSTOPRIMNICI

U drugu svoju posjetu Optini doašao sam noću. Kočijaš iz Kozeljska dovezao me je odnekud ne u «crnu» gostoprimnicu, nego u «plemićku», u koju su primali počasne ili bogate goste. Nijesam negodovao. Bilo je već jedan noću, ako ne i dva. Treba da kažem da mi je u to vrijeme stalna saputnica u životu bila Iverska ikona Majke Božije. Bivalo je da jednu takvu ikonu poklonim nekome i ubrzo dobijem drugu.I ja sam se tako navikao na ovu svetinju, da sam, gdje god prispjeo, odmah potražio nema li i tu Iverske Bogomajke...Tako je bilo i ovdje.

Ulazim u prvu odaju – u prednjem uglu visi ikona Spasiteljeva. Žao mi pomalo što nije i Iverska .. Ulazim u spavaću sobu: kad tamo u uglu, Iverska, slava Bogu!

Liježem da spavam... Tek što uspjeh da zadrijemam, kad čujem zvona za jutrenje! Dobro bi bilo ustati i otići u hram. Ali lijen sam. Ipak, ustajem. I opet zaspivam... Probudio sam se ipak dovoljno rano, oko pet sati. Bilo je prekrasno avgustovsko jutro! Nebo – čisto. Sunce – jarko. Drveta se zelene. Otvorih prozor. I odjednom na prozor slijeće – golub. Uzeh hljeba koji mi je ostao od puta i počeh da mu ga mrvim. Uživao sam: ne boji se ljudi! A onda dolete drugi golub. I njemu dajem mrvice. Ali, prvi već počinje da biva ljubomoran: zašto ih dajem drugome?! I počinje da kljuca novoga gosta. Odjednom presahnu moja radost: «Gospode, Gospode! Evo i golubovi neprijateljuju i ratuju jedan s drugim. A rekolo bi se da su to mirne ptice! Čak i Spasitelj na njih ukazuje kao na primjer Apostolima: «Buditi krotki ka golubovi! (Mt. 10. 16). I tužno mi bi na duši. Šta tek očekivati od nas ljudi. Pri našem samoljublju! Neki govor: jedanom više neće biti ratova ... Nije istina: uvijek će ih biti, do kraja svijeta. Ne može da ih ne biude, budući da svako od nas u sebi nosi izvor zla: gordost, zavist, zlobu razdražljivost, srebroljublje...

Sam Božiji Sin je rekao da svijet ne čeka progres, nego pogoršavanje ljudskih odnosa. O kraju svijeta biće osobito strašnih ratova: ustaće narod na narod (a ne samo armija na armiju), carstvo na carstvo. Zlo leži u nama samima, u srcima našim – zato je svekolika istorija ovoga svijeta i čovjek uopšte – tragedija, a ne laka i vesela zabvava. Svijet je iskvaren i svi mi smo grešni.

Tako se ni golubovi moji nijesu pomirili nego su oba odletjela.

OPTINSKI SKIT POSVEĆEN SVETOME JOVANU PRETEČI

Istog dana posjetio sam o. Igumana i zamolio ga da mi dozvoli da boravim u skitu: tamo je više samoće i duhovnog tihovanja nego u manastiru. I uveče sam tamo otišao.

Skit je dio manastira u kome monasi žive strožije i u većoj molitvenosti. Tu obično ne puštaju lica sa strane, a ženama nikako ni ne dozvoljavaju ulazak.

Optinski skit posvećen svetom Jovanu preteči nalazi se oko pola vrste daleko od manastira. Oko njega u krugu stoje visoki stasiti borovi. Između njih je kao opasan prostor četvorouganonog oblika, ograđen zidom. Unutra je hram i nevelike posebne kućice za bratiju. A ono što osobito pada u oči u unutrašnjosti skita jeste mnoštvo njegovanog cvijeća. Imao sam priliku da čujem da je takav poredak zaveden bio još za vrijeme starca Makarija. On je želio da utješava usamljenu bratiju makar ljepotom cvijeća. I taj običaj čuvao se veoma pažljivo.

Meni je odmah bilo dodijeljeno mjesto u desnoj polovini «zolotuhskoga» krila, a u lijevoj je živio student O.A. Stupajući u novi stan, pohitao sam ka uglu sa ikonama... da vidim nema li Iverske ... Tamo je ipak bila jedna prilično velika ikona sa natpisom «Portataissa»... Bi mi žao... Ali, potom upitah svoga pratioca šta znači «Portataissa»; «Vratarica», odgovori on, ili drugačije rečeno, Iverska». Ikona Presvete pojavila se u Iverskom manastiru na Atonu (Iverija-Gruzija), i monasi su joj podigli hram, jer je Presveta Majka Božija u viđenju rekla:

Obradovao sam se. U skitu sam proboravio oko dvije nedjelje

Pratio me je visok, stasiti monah sa svijetlom kosom i gustom bradom. Imena mu se više ne sjećam. Ali, zapamtio sam da je bio bogoslov...Pitao sam se kako to da je on tako naočit, obrazovan i sa divnim basom, ostavio svijet i otišao u pustinju. Ali, to je bilo nedelikatno pitati. Sjećam se, pak, da mi je on sasvim nevezano, zbog nečega pričao o iskušenju jednog egipatskog monaha koji se borio sa tjelesnim strastima – kako on nije padao u očajanje zbog svoji padova, nego je trčao natrag u manastir, ne obazirući se na to što mu je bijes (demon) našaptavo da se vrati u svijet i oženi... Kada je tako monah jednom došao svome Starcu, pao mu je pred nege sa riječima: «Ava, pao sam!» Starac je pak nad njim ugledao vijenac od svjetlosti, kao simbol toga da je đavo nekoliko puta htio da ga baci u očajanje i nagna da ostavi manastir , ali je blagorazumni inok samo odbacivao te iskušavajuće pomisli i čak se nije sjećao učinjenog grijeha, dok nije pao pred svoga Starca na koljena..

(sa ruskog P.I.)

Svetigora, godina 4, br. 43-44, Božić 1995/96, str. 26-29