Evropskim institucijama morat ću objasniti što nam znače Kosovo i Metohija

Kosovo je uvijek bilo multietničko i multikonfesionalno, ali s neprocjenjivim i neizbrojivim vrijednostima srpske duhovnosti. Čak i kad se sruše srpske crkve i manastiri ostaje arheologija, ostaju toponimi koji svjedoče o vjekovnom srpskom prisustvu na toj zemlji. Niko pri tom ne negira da su na Kosovu živjeli i Saksi koje je kralj Milutin doveo kao vanredne rudare i kovače. Ne može se negirati ni činjenica da su iza Osmanlija ostali vrijedni kulturni spomenici. Sve to mora biti zaštićeno, a multikulturalnost mora ostati važna sastavnica Kosova i Metohije.

Otac Danilo Ljubotina, paroh pulski i perojski, istarskoj je javnosti dobro poznat ne samo kao izdanak ugledne porodice iz Peroja, nego i kao organizator svetosavskih akademija u Istarskom narodnom kazalištu. U srpskim krugovima također ga znaju kao organizatora ljetnih škola za srpske đake u Hrvatskoj i pokretača međunarodnih ikonografskih kolonija. Otac Danilo nije prvi sveštenik u porodici Ljubotina. Zabilježeno je da su Perojci doselili u Istru s popom Ljubotinom, a jedan je Danilo Ljubotina 1713. postavljen za vladiku Gornjokarlovačkog.

Danilo Ljubotina završio je srednju bogoslovsku školu u Beogradu i nastavio školovanje u Domu svetog Simeona Mirotočivog u Engleskoj. Tamo je upoznao vladiku Antonija Bluma koji će ostaviti snažan utisak na mladog bogoslova. No, tek će mu susret sa starcem Sofronijem Saharovim odrediti daljnji život. Po nagovoru svog svetogorskog duhovnika i asketa, mladi će Danilo otići u Pariz na studije, na akademiju svetog Georgija. Diplomski rad "Učenje o logosu po Justinu Popoviću" pribavit će mu uz diplomu i magistarsku titulu, pa će ga Savjet profesora, po preporuci gornjokarlovačkog vladike Simeona, uputiti na doktorantske studije u Švajcarsku. Doktorsku temu "O granicama crkve" koju mu je zadao mitropolit Damaskinos Papandreu nije dovršio, ali je uz znanje engleskog, francuskog i talijanskog dobro naučio i njemački jezik. Stoga nije neobično što je odlukom svetog Sinoda otac Danilo Ljubotina, paroh pulski i perojski i iguman manastira Gomirje imenovan za predstavnika Srpske pravoslavne crkve (SPC) pri Evropskoj uniji u Briselu.

Prvo diplomatsko predstavništvu SPC-a

Pribojavate li se zadataka koji vas u Briselu očekuju, ili će vas iskustvo stečeno u parohijama širom Evrope pomoći da ih realizujete?

-Službovao sam u mnogim malim parohijama u Evropi i učestvovao na mnogim međucrkvenim i međunarodnim skupovima u Americi, ali ovo je nešto drugo. Ovo je prvo diplomatsko predstavništvo Srpske pravoslavne crkve, a ja sam imenovan odlukom svetog Sinoda; što znači da se od mene očekuje da zastupam želje, interese i potrebe Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda. To neće biti lako. Potrebe su goleme i različite, obzirom na događanja u pravoslavnom svijetu, a posebno u srpskom narodu. Ne znam što će sveti Sinod odrediti kao moj prioritetni zadatak, ali sam gotovo siguran da će to biti vezano za Kosovo i Metohiju, za tragično stanje u tom dijelu Srbije. Bit će neophodno da raznim evropskim institucijama i komisijama objasnim što nama Srbima znače Kosovo i Metohija u historijskom, kulturnom, moralnom, pravnom i duhovnom životu, što je to Pećka patrijaršija, kao crkvena jedinica u pravoslavnom svijetu. Sve to trebalo bi da protumačim u aktualnom sektoru NATO pakta s kojim sam već stupio u kontakt, kao i drugim institucijama koje su još uvijek sumnjičave prema Srbima, obzirom na antisrpsku propagandu druge strane. Iako su na Kosovu srušene mnoge srpske crkve i manastiri, vrijedni spomenici kulture, važnije od materijalnog integriteta jest pokazati svijetu da naše pravoslavno duhovno biće, sa svojim vizantijskim korijenima i nacionalnim izrazom u Svetosavlju, pripada hrišćanskoj Evropi, kojoj smo dali veliki kulturni doprinos. Zašto nas pogrešno tumače, ne znam, ali mislim da to ne može biti posljedica politike samo jednog čovjeka. Na kraju krajeva, onom ko želi da vidi, Kosovo i Metohija tumače sami sebe.

Treba vjerovati da će se i sa starima život vratiti u Krajinu

Neki političari govore da je Kosovo za Srbiju izgubljeno a vi, očigledno ne gubite nadu?

-Političari mogu da govore šta govore, da misle šta misle. Naša crkva ne misli tako, niti srpski narod misli da je Kosovo za njega izgubljeno. Nije Kosovo

Atlantida. Danas je Srbima u ovoj pokrajini teško da opstanu. Razoreni su im domovi, porušeni hramovi, nemaju pravo na život na zemlji koju su krvlju platili. "Opstati i ostati danas na Kosovu i Metohiji moguće je zaista jedino s Gospodom", piše u božoćnoj poslanici patrijarha Pavla. Evropa je protiv ratne opcije, a oni koji su iz neobjašnjivih razloga i nekih trećih interesa podržavali terorizam na Kosovu, prebacili su se u Aziju. I da opet citiram patrijarha Pavla: "Neka im Gospod oprosti i da ih obasja svjetlost Hristova rođenja da bi shvatili dubinu grijeha koji čine." Kosovo je uvijek bilo multietničko i multikonfesionalno ali sa neprocjenjivim i neizbrojivim vrijednostima srpske duhovnosti. Čak i kad se sruše srpske crkve i manastiri ostaje arheologija, ostaju toponimi koji svjedoče o vjekovnom srpskom pristustvu na toj zemlji. Niko pri tome ne negira da su na Kosovu živjeli i Saksi koje je kralj Milutin doveo kao vanredne rudare i kovače. Ne može se negirati ni činjenica da su iza Osmanlija ostali vrijedni kulturni spomenici. Sve to mora biti zaštićeno, a multikulturalnost mora ostati važa sastavnica Kosova i Metohije.

Nakon "Oluje" rekli ste "da je neko protjerao i iselio toliko ptica, već bi se našli zaštitari da podignu svoj glas". Hoće li se čuti vaš glas u obranu prava na povratak Srba u Hrvatsku i obnovu njihovih domova?

-Kao sveštenik u Gornjokarlovačkoj eparhiji od svojih najranijih svešteničkih dana upoznao sa svu ljepotu i tragiku tih krajeva Hrvatske. Obišao sam svaku stopu, svaku crkvu i svaki manastir. Krajina jest nastala kao Vojna krajina vezana za Frankopane i Zrinske, ali je posljednjih pola stoljeća to bila plemenita stočarska zemlja, a Krajišnici su mesom i sirom hranili mnoge hrvatske gradove. Sad je Krajina zemlja aveti gdje starci umiru u očaju i gdje još vladaju bezakonje i sila jačeg. Sumnjam da će Evropa dozvoliti da se Krajina pretvori u bezvrednu tundru ili tajgu kojom će lutati lički međedi i dinarski šakali.

Bolno je pitanje kako obnoviti naše hramove u Krajini, kako replicirati spaljene crkve-brvnare, nekad ljepše od onih u Finskoj i slične onima u Kižiji u sjevernoj Rusiji. Kako obnoviti Balšićevu slikarsko-rezbarsku školu? Kako oživjeti Teslinu kuću? I za koga to učiniti? Dovoljno je pogledati dosije Odbora za ljudska prava u Karlovcu da bi se dobila realna slika onog što se dogodilo i šta se zbiva na tom području. Statistike govore o sporom povratku. Vraćaju se samo starci, ali treba vjerovati da će se i njima starima kad-tad život vratiti u Krajinu. O tom treba razgovarati u evropskim institucijama, kao i o problemima Srba, Hrvata i Muslimana u Republici Srpskoj.

Možda je crkva na nižoj instanci bila umiješana u rat

Neki su rat na ovim područjima nazvali multireligijskim, a crkvu optužili za umješanost u sukobe?

-Možda je naša Pravoslavna crkva na nižoj instanci bila umiješana u rat, ali je stav vrha SPC uvijek bio antiratni i protiv svakog nasilja.

Kao jedna od posebnih ličnosti hrišćanske kulture koja je obilježila kraj 20. i početak 21. stoljeća, patrijarh Pavle je u svim poslanicama molio i preklinjao pravoslavne Srbe da ne čine ništa što nije dostojno čovjeka i hrišćanina, niti išta što bi ostalo kao trajna ljaga na srpskom imenu.

Sve sindavne enciklike upozoravale su i upozoravaju vjernike da u slučaju oružanog sukoba ostanu dostojanstveni u svom imenu i ponašanju.

U Božićnoj poslanici patrijarh se Pavle posebno obraća Srbima u mješovitim sredinama i poziva ih na toleranciju i ljubav. Kakav je stav SPC-a prema ekumenizmu?

-Poruka patrijarha Pavla je poruka hrišćanske ljubavi. I ne samo među hrišćanima. To je u biti stalna patrijarhova poruka koju on, koji je najveći dio života proveo među nehrišćanima, svedoči svojim životom. Mi smo na putu traganja za hrišćanskim jedinstvom. Mislim da je ne ono neminovno, ali smo protiv svakog nadmetanja i nametanja ekumenskih vizija i rješenja. Pravoslavna crkva nije ekspanzionistička, čak ni misionarska.

Pravoslavlje je danas u usponu

Kako onda tumačite neslaganja s formiranjem Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve?

-Raspad SFRJ prouzročio je, već u fazi pripreme, razne crkvene šizme. Komunisti su valjda mislili da će se crkva raspasti kao i država, ali to nije u crkvenom biću. Ove su šizme vještačke i odudaraju od kanonskog poretka cjelokupne pravoslavne crkve. Zato mislimo da su kratkog daha.

Već su protumačene u Bugarskoj, Grčkoj, Srpskoj i Albanskoj pravoslavnoj crkvi koje su jedine mjerodavne da riješe crkvene sporove na Balkanu. No, dok god Evropa ne bude pravilno protumačila historijski hod balkanskih naroda, neće imati realnu sliku o njima, a Balkan će biti bure baruta.

Mnogi smatraju da je pravoslavna crkva konzervativna, da ne ide u korak s vremenom. Šta je, po vašem mišljenju, pravoslavlje danas?

-Pravoslavna crkva je ontološka nasljednica Starog zavjeta. Ona je najprofinjenija nit sinteze najvećih duhovnih vrijednosti čovjeka, kako starozavjetnih, tako i novozavjetnih umova, uključujući helensku filosofiju i rimsko iskustvo.

Pravoslavna crkva nije suma teologija, već zbir žitija svetih. Crkve na zapadu sigurno su materijalno organizovanije, pa se čini da su ispred nas. No, najveći pronalasci i istraživanja ostvareni su u Rusiji. I naš Tesla rođeni je genijalac, ali mu je tek bogata Amerika pružila šansu da se ostvari. Pravoslavlje je danas u nevjerovatnom usponu. Nekad su crkve u Beogradu na praznike bile donekle popunjene, ali su na molitvu dolazili babe i đedovi.

Danas su crkve u Beogradu, ali ne samo u Beogradu, dupkom pune mladosti koja traga za većim vrijednostima života. Tako je kod nas, tako u Rusiji. I ta je duhovna obnova, što posebno raduje, spontana i tim značajnija.

Tanja Oluić

Novosti, Samosstalne srpske novine br. 265, 14. januara 2005.