|
Intervju
sa Njegovim Visokopreosveštenstvom Mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i cele Italije Gospodinom Jovanom za NOVI LIST iz Rijeke ZAGREB – Gospodin Jovan Pavlović, srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski
i cijele Italije više se puta u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji susreo s papom Ivanom Pavlom II., štoviše pozvan je, a i otići će, kaže, i na susret u Osijek ove
godine. S njim razgovaramo o današnjem Papi, ekumenskim nastojanjima kojima i sam daje prilog, posebno u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, o zalaganjima religija za mir u
svijetu. - Kao delegat patrijarha Pavla bio sam na velikoj svečanosti završetka proslave drugog tisućljeća kršćanstva u Rimu u crkvi Sv. Pavla izvan zidina. To je bilo nešto izuzetno na najvišoj razini, prvo kao završetak velikog jubileja, a s druge strane učešćem skoro svih Pravoslavnih autokefalnih Crkava sa svojim delegatima, sudjelovanjem i anglikanskog Primasa i delegata carigradskog Patrijarha. Cijela ta svečanost je bila izuzetni doživljaj zbog zajedničke ekumenske molitve, zajedničkog ručka i pogotovo što smo svi sudionici imali priliku osobno se pozdraviti sa Svetim Ocem. Sve je bilo tako organizirano da smo se zaista osjećali kao velika porodica. Taj ekumenski dijalog na najvišoj razini je ustvari služba miru, način međusobnog upoznavanja i prevladavanja podjela.
Sa Svetim Ocem sam se susreo i u Asizi 2002. godine kada je pozvao sve lidere
religija svijeta na mirovni skup i molitvu. To je bilo religiozno okupljanje koje je spontanim Papinim pristupom i komunikacijom stvorio pozitivnu atmosferu. Bilo je to u
vrijeme dok su u Palestini bili sukobljeni Židovi i muslimani, a u Asizu su sjedili zajedno. Ondje smo svi zajedno izrazili apel za mir, protiv rata i svakog nasilja.
Takvo okupljanje koje je Papa postigao nije uspio ni jedan od velikih međunarodnih faktora, nitko nije okupio takav broj lidera iz cijelog svijeta, i to čak i različitih,
suprotstavljenih ideologija. Dojmljivo je, dostojanstveno bilo međusobno pružanje ruku jednih drugima i neposredni pozdrav svih s Papom koji je sve delegate, nakon
napornog dana, dočekao stojeći, bez obzira na svoje zdravlje. Moglo se videti trenutak direktne komunikacije Svetog Oca sa svakim delegatom, jer svakome je posvetio
trenutak pažnje i to nije bio samo formalni pozdrav. Mislite li da se od prošlogodišnjeg Asiza nešto značajnije promijenilo, odnosno koliko su religije moćne i
angažirane u prinosu svijetskom miru? - Čudesan je bio taj susret u Asizu, a inspirator toga je bio Papa. Svi su, a svi imamo
određenih predrasuda i svojih određenih vjerskih ograničenja, učestvovali u tom zajedničkom angažiranju za mir u svijetu. U svim suvremenim zbivanjima Papa energično šalje poruke mira i protivljenja ratnim
metodama u riješavanju koje-kakvih političkih nesporazuma. Bio je možda najenergičniji u zadnjem desetljeću, u vrijeme rušenja komunističkog sustava, zalažući se
za demokratski način vladanja, gdje bi ljudska osoba trebala biti u potpunosti poštivana. Za nas kršćaneje tu važno da kršćanski moralni principi imaju svoju težinu i primjenu
u životu, da se obnovi kvalitet kršćanskog morala u društvu, među ljudima. Za nas je izazov sačuvati kršćanske vrijednosti u okolnostima u kojima se nalazi
suvremeno društvo, kada je kršćanski moral doveden u krizu i kada ga se stalno napada. Kako ocenjujete ekumenski dijalog u današnjem svijetu, posebno na području Vaše nadležnosti – u Hrvatskoj,
Sloveniji i Italiji? - Sada smo u vremenu velikih izazova. Posebno se nameće da među rimokatolicima, kao
velikoj i organizovanoj Crkvi, i Pravoslavljem bude što više dijaloga, jer ove su dvije crkve po dogmatskom učenju najbliže jedna drugoj i imaju mogućnosti prevladati
teškoće da bi se ostvarilo puno crkveno jedinstvo. Ne mislim da se samo događaju ekumenske geste i maniri, veš je izazov, i za Pravoslavnu i za Katoliočku Crkvu, u
tome da prevladaju odredbe crkvenih sabora, da uspostave puno jedinstvo, da mogu zajedno služiti i da se iz jednog putira pričešćuju. To je cilj potpunog jedinstva.
Katolička crkva je po mom mišljenju u prednosti da kanonske odredbe oživi, da to učini u okviru rada kakav je bio za vrijeme Drugog vatikanskog koncila, u vrijeme
dobrog pape Ivana XXIII. I kasnije Pavla VI. Koji su imali hrabrosti otvoriti dijalog i riješavati probleme. To su pape koji su otvorili mogućnost delegatima Pravoslavne
Crkve da makar kao promatrači i u slobodnim razgovorima s kardinalima Katoličke Crkve razgovaraju o pitanjima koja bi se mogla riješiti, u kojima bi moglo doći do
usaglašavanja i zajedničkih stavova da se uspostavi jedinstvo narušeno u 11. stoljeću. Zašto mislite da je Katolička crkva tu u prednosti? - Zato što je dobro organizirana. S jedne strane Vatikan je međunarodno priznata država,
a vjernici Katoličke crkve su poslušni svojoj Crkvi. Poslušat će i provesti nove odredbe kao što je to učinjeno s reformom bogosluženja nakon Drugog vatikanskog
koncila. Tu je pitanje dogme o papinoj nepogrešivosti – to se može prevladati. Papa je po
pravoslavnom shvaćanju prvi među jednakima. Carigradski Patrijarh je samo prvi u pravoslavnom svijetu, ali nije prvi u smislu onoga što je Papa u Katoličkoj crkvi.
Dakle, odredbe prvog i četvrtog crkvenog sabora mogle bi se interperetitati na novi način da budu prihvatljive i za Pravoslavne crkve. Druge dogme koje su u izvesnoj
razlici s Pravoslavnom Crkvom su razna učenja o Bogorodici, zatim one o nekim praznicima, što je nastalo kao novo nakon velikog raskola. Ako se dogode fundamentalne promjene na razini hijerarhije onda će to narod prihvatiti,
jer vjernici gledaju što im preporučuje hijerarhija njihove Crkve. Koliko je iz Vaše perspektive ovaj Papa otvoren različitim kulturama, tradicijama, religijama današnjeg
svijeta? Vidimo po njegovim gestama da je upravo promotor dijaloga. - Teško je dati takvu ocjenu jer se radi o širokoj lepezi pitanja. Papa Ivan Pavao II. Je
nevjerojatno obrazovan i sposoban čovjek, genijalan čovjek, izvor ideja koje su potrebne suvremenom društvu. Toliko je lucidan da prevladava granice koje ima svojom službom.
On je čovjek koji pokreće jednu mašineriju u svijetu da bi se stvarao humaniji svijet. S druge strane on je Poljak, sklon tradicionalizmu što vidimo po tome da nije sklon neka
pitanja unutar Crkve staviti na dnevni red. Fenomen njegovih putovanja iz Vatikana po svijetu je nešto jedinstveno, što raniji
pape nisu činili. Papa Pavao VI. Je učinio pionirski poduhvat odlaskom u Svetu Zemlju i susretom sa Carigradskim patrijarhom Atinagorom, koji je na pravoslavnoj strani
bio vrlo progresivan što se tiče odnosa s katolicima, no nailazio je na otpor desničarskih krugova u Pravoslavnoj Crkvi. A ni Pavlu VI. Nije uvijek bilo jednostavno u
tim susretima s Pravoslavnom Crkvom. Bilo je gesti koje su stvarale mostove između istoka i zapada kad su pojedine relikvije koje su bile na zapadu vraćane pravoslavnima.
Dobra volja u tim gestama stvarala je povjerenje. To su manairi crkvene diplomacije koji su sve više otvarali perspektivu za međusobno razumijevanje i bolje odnose.
Posebno prilikom posjeta i ovog Pape pojedinim državama često je bio susreta s delegatima Pravoslavne Crkve, svojevrsne crkvene diplomacije koja je stvarala bolju klimu u
svijetu uopće. Možete li nešto reći o eventualno mogućem posjetu Ivana Pavla II. Beogradu?
Znamo da je nedavno održan povijesni susret BK Srbije i Crne Gore sa Svetom Sinodom SPC, da su lani predstavnici Svete stolice bili u Beogradu. - Ima stvari koje nisu dane u javnost, koje su ostale u najužim hijerarhijskim krugovima
crkava tako da je to teško komentirati. Za mene osobno Papin dolazak u Srbiju ne bi predstavljao nikakav problem. On kao poglavar Katoličke
Crkve ima pravo oboći svoje vjernike, kao što i mi na zapadu obilazimo svoje vjernike. Čak u nekim zemljama, u nekim situacijama nam Katolička crkva daje svoje
bogomolje za bogosluženje, da organiziramo svoje crkvene jedinice, parohije. A s druge strane, to prihvaćanje od pravoslavne strane govori o poštovanju Katoličke crkve,
jer velik je presedan da pravoslavna strana prihvati vršiti evharistiju u katoličkoj crkvi. Prema tome, ako pravoslavna strana prihvaća služiti evharistiju na katoličkom
oltaru, onda bi i za katoličku stranu trebalo biti jasno da je to baza za prevladavanje svih razlika koje postoje. Smatram da susreti predstavnika crkava imaju veliku vrijednost, međutim ima određenih
nacionalnih poteškoća, naslijeđa prošlosti – dosta je spomenuti Prvi i Drugi svijetski rat i ovo što se nedavno dogodilo. Političke se posljedice, dakle, u
izvjesnoj mjeri odražavaju i na odnose između crkava, kao što je na nesreću ovdje kod nas odnos između Srba i Hrvata. Jer mi imamo više problema na toj liniji nego što
ih imamo na liniji pravoslavnih i katolika. Naprimjer, suradnja s Katoličkom crkvom izvan granica bivše Jugoslavije nije uopće problem, a u našem će krugu biti
potrebno određeno vrijeme da se to prevlada. Naši ekumenski susreti ovdje, bilo u Hrvatskoj, bila na cijelom području bivše Jugoslavije popravljaju tu situaciju. I za
naše osobne kontakte mogu reći da su prijateljski, pa prema tome ne vidim neku opasnost bilo za Pravoslavnu Crkvu ili za neke nacionalne srpske interese ako bi Papa došao
u Beograd i Srbiju. Bilo bi kavalirski da Papu provedu kroz manastire i crkve, da vidi te svetinje koje svjedoče vjekovnu prisutnost Srba na tom području, i da svojim
autoritetom apelira na svjetsku javnost da se ne dozvoli uništavanje tih spomenika. Jer, ovo što se sada događa na Kosovu – da se uništavaju manastiri i spomenici iz
13. stoljeća, naša kultura, pored prisustva međunarodnih snaga – to je neshvatljivo. Za vrijeme dok su tamo međunarodne mirovne snage srušeno je više od 100 srpskih
pravoslavnih crkava i spomenika i to s određenim ciljem. Smatramo da bi i s te strane bio pozitivan Papin dolazak u Srbiju. To ne bi trebalo stavljati pod suviše
povjerljivo zvono, jer se time provocira javnost. Nema ništa tajanstveno u tome ako Papa prošeta kroz republike bivše Jugoslavije da unese više povjerenja, da donese
apel za mir, da živimo u sretnijim prilikama od onoga što smo proživjeli zadnjih desetljeća. Mirjana Grce, novinarka 5. 5. 2003. god |