|
MANASTIRSKA JEDNOTA U GOSPODNJOJ MNOZINI (autor: Andjelko Anusic, "Srpski glas", decembar 1990) Kad god sam posjetio bilo koji srpski manastir (pogotovo one koji se nalaze izvan maticne srpske domovine) uvijek me je iznova uzbudjivalo i istovremeno stavljalo na muke jedno, naocigled, prosto pitanje: pitanje konfiguracije tla (lokusa) na kome su se podizali. Svi srpski manastiri, bez izuzetka skoro svi (jedino je po mojim saznanjima izuzetak od ovog pravila manastir Gracanica) izgradjivani su na skrovitim, kotlinastim mjestima, usukani u blage brezuljke i pitoreskne planinske vijence. Ta mjesta su "culna trpeza" za svacije oko, kao da je sam Svevisnji usmjeravao ljudsku ruku-graditeljku gdje ce posijati klicu za srpsko svetiste. Medjutim, te kotlinaste meke mira i potpunog sraza sa Gospodom kroz molitve, pokajnistvo i duhovno pripremanje za Panteon Bogougodnika - pobudjuju i jedno sasvim ovozemaljsko pitanje: nisu li mozda srpski graditelji i njihovi plemeniti nalogodavci morali ove bogomolje skrivati od zlih ociju koje su diljem ove nase mucne istorije "seirile" srpski zivalj i njegove duhovne pastire? Ovo pitanje dobija svoje izostrene konture pogotovo na fonu jedne cinjenice koja glasi da su katolicki svestenici, kao i islamski podviznici - sve svoje svete hramove gradili na veoma istaknutim mjestima, da budu u oku svakome, visoko istaknuti barjaci vjere i konfesionalnog preimucstva, lako vidljivi sa sve cetiri strane svijeta. Srbi su, na zalost, gradili svoja sveta stanista na nacin kako su i zivjeli, kako su prolazili u istoriji, u predahu izmedju dvije borbe (ili dvije seobe ili deobe, svejedno je). Pogotovo je to za Srbe u dijaspori bilo zivotno pravilo. Cini se da je jedino Hram Svetog Save podignut onako kako i prilici slobodnom i bogoljubivom srpskom narodu, cestitom i herojskom podviznistvu njegove Crkve - vidljiv sa sve cetiri tacke Beograda, toplo ugnjezden u oku starosjedioca ili putnika namjernika. Slobodan i mocan, kako u svojim temeljima, tako i u svojim nebostremnim kupolama. Sjeverozapadno od matice Pocetkom novembra posjetili smo jos jedan srpski pravoslavni manastir Lepavinu, ususkan, poput svoje brojne sabrace, u pitomasti kotlinasti pejzaz mirne Podravine. Na sredokraci izmedju Krizevaca i Koprivnice, na sjeverozapadnom geografskom pojasu Hrvatske, sjeverozapadno, dakle, i od svoje srpske matice, ovaj manastir je lociran u selu Lepavini. Predstavnici sedme sile, kako smo poslije saznali, veoma rijetko, ili gotovo nikako, zalaze u ovu lepavinsku oazu. Nasem su se dolasku vise nego iznenadili, ali i ugodno obradovali kad smo rekli za koji list radimo. Nastanak ovog manastira vezuje se, uslovno, za kcerku despota Djurdja Brankovica Smederevca Katarinu (Kantakuzinu), koja se 1434. godine udala za hrvatsko-slavonskog bana Urliha Celjskog. Ovaj se datum ujedno smatra relevantnim datumom doseljavanja prvih Srba (u vecem broju) na podrucje Krizevaca, premda je i sam pomenuti ban u svojoj posadi imao mnogo Srba-vojnika. Kako navodi publicista Rade Milosavljevic u svojoj knjizi Krizevci na Vojnoj Krajini, ta posada je bila smjestena uz Urlihove gradove Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca, Veliki i Mali Kalnik kod Krizevaca i u Koprivnici. Grofica Katarina Celjska i njena posada imali su, radi odrzavanja vjerskog obreda, i svog pravoslavnog svestenika. Stoga se, vjerovatno, poslije sirila i jacala matica srpskog pravoslavnog svetenstva u ovim podrucjima, pa je zato i doslo do podizanja manastira Lepavine, negdje oko 1550. godine (od ovog datuma se zna da on istorijski postoji), a 1555. godine usao je u sastav obnovljene Pecke patrijarsije. U samom manastiru smo saznali da su zaduzbinari ovog prelijepog manastira dva monaha iz Svete Gore. Manastir je dobio svoje poeticno ime po selu u kome se nalazi, a selo, opet, po lijepim vinima kojima obiluje ovaj podravski predio (lepi vina!). Cak i u knjizi, bogatoj utiscima brojnih posjetilaca sa raznih strana, pise da se manastir zove Lepi Vina! Zadrzimo se jos koji trenutak na ovom djelicu krvave Vojne Krajine (O Krajino, krvava haljino, s krvlju rucak, a s krvlju vecera...!" Kazuju stihovi koje su najvjerovatnije spjevali nesrecnici-krajisnici vojnici). Vec ovdje pomenuti R. Milosavljevic pise u svojoj apostrofiranoj knjizi i ovo: "...Nakon Urlihove smrti 1456. godine Katarina je otisla sa Kalnika, gdje je pretezno boravila, ali su vojnici iz posade ostali. Danasnje porodice Vucic i Radanovic u Vojakovackom Osijeku su iz tog doba. Poslije pada pojedinih balkanskih drzavica pod Turke, mnoga srpska vlastela s omanjim grupama naroda prelazila je na ovu stranu. Istice se narocito dolazak vojvode Vladislava Hercegovica, sina vladara Hercegovine Stjepana Vukcica Kosace. On je, pored ostalog, dobio Veliki i Mali Kalnik 1467. godine, kada se povecava Glogovica, osnivaju Batinjani (danas Vojakovac) i druga mjesta. Vladislav je bio starjeina (praepositus) crkve Sv. Bogorodice u Glogovnici. Dio tih Srba s vremenom je primio katolicku vjeru, a cesto se izjanjavaju kao Hrvati... Hilandarski djak u srpskoj enklavi Primio nas je na blagocestivi domacin, manstirska jednota u Gospodnjoj mnozini, lepavinski srpski misionar i samnik, otac Gavrilo Vuckovic. Rodom je iz sela Duboko, pokraj Pozarevca. "Po Bozijoj promisli", kako nam rece, 1984. godine dolazi u manastir Lepavinu. Tu je vec punih sest godina, i nema se ni na sto potuziti, osim mozda samo na to to jedva stize da obavi sve gospodarske poslove (vocnjak, livade, stado ovaca) od kojih manastirska djelatnost, i on licno, zive. Kad bi barem jos jedan monah bio, kaze da bi mu bilo lakse. Ovako, kada nekuda podje (a poslovi su brojni, srpska sela udaljena i razbacana, i mnogo je stosta, u cisto konfesionalnoj sferi, odnos manastira i oficijelnih vlasti - neuredjeno) tada nema kome ostaviti manastir na cuvanje. No, dace Bog pa ce se i to popraviti, uvjerava nas. Manastir se sastoji od prekrasne crkve u kojoj se nalazi cudotvorna ikona Majke Bozije kojoj se pripisuju iscjeliteljske moci od najtezih bolesti (otac Gavrilo prica nam da je mnogo vjernika izljeceno bas u ovoj crkvi). Nas domacin pokazuje nam i mosti Svetih Monaha sa Svete Gore, iz petog vijeka, "strogo" cuvane u relikvijskoj kutijici. Tu su jos i manastirski konaci i nekoliko gospodarskih zgrada. Osim ove cudotvorne ikone (ciji nastanak datira s pocetka 16. vijeka, od nepoznatog autora), tu je i manastirska biblioteka koja je prava kulturna riznica, raritetnih odlika, gotovo nepoznata u siroj kulturnoj javnosti, i potpuno neizucena, neobradjena. Biblioteka sadrzi nekoliko stotina sto tampanih sto rukopisnih knjiga, od kojih su najzanimljivije Savine krmcije (zakoni), zatim cjelokupno djelo Jovana Rajica (Istorija Srba u 5 tomova). Tu je i Dositejeva Etika, te njegovi prevodi - prerade Ezopovih Basni. Naravno, tu su jos i razne ruskoslavenske knjige iz 17. i 18. vijeka, porijeklom iz Moskve i Kijeva, a namijenjene bogosluzbenim crkvenim i manastirskim poslovima. Posebnu zanimljivost ove biblioteke cine rukopisne knjige rodjenih, vjencanih i umrlih, sto datiraju cak s kraja 16. vijeka, te iz 17. i 18. stoljeca. Kad ove knjige budu temeljito proucene, moci ce se baratati tacnim brojem srpskog zivlja koje je u ovim krajevima zivjelo, recimo, cak prije 200-300 i vise godina. I saznace se jos mnogo stosta sto ce dopuniti kulturnu, antropolosku i istorijsku sliku o Srbima u Hrvatskoj. Raspitujemo se za srpska sela, ili barem srpska domacinstva, imenom i brojkom. Otac Gavrilo smireno nam nabraja sela u kojima zivi nesto Srba (ponegdje po svega dvije-tri kuce). Osim Lepavine, tu su jos i Sokolovac, Velika i Mala Branjska, Srem, Milicane, Botinovac, Velike i Male Sesvete, Zarici i Koprivnicka Rijeka. Ukupno 200 srpskih kuca! Svima za ledjima, i staroj politici, i novokomponovanim politicarima, i srpskoj matici - osim jedino ocu Gavrilu Vuckovicu (i SPC) koji redovno zalazi u njihove prestravljene domove, na utuljena ognjista. Moli se zajedno sa njima i nada u Visnje Slovo koje tinja, slabasnim plamom, u nacetim korjenima ovih bivsih Rascijana, negdasnjih ratnika sto su ovdasnje plemstvo (zna se cije) branili i od Turcina, i Unijata, i Madjara i Svaba. Po strani od "burnih politickih prilika" Pitamo oca Gavrila, ima li nevolja u svojoj zivotnoj sredini, s obzirom da je u ovim smutnim vremenima politika prelila svaciju casu, cak i onih koji apstiniraju od ovih "napitaka". Odgovara nam da je on po strani od "burnih politickih prilika", da licno do sada nije imao nikakvih neprilika. Kaze nam da, kad sveti vodicu, zalazi i u hrvatske kuce gde ga rado i s ljubavlju primaju. Ove je godine, veli, o Velikoj Gospojini, na velikom srpskom narodnom saboru sto ga organizuje manastir - bilo mnogo i Hrvata, i sve je proteklo u miru, veselju i ljubavi. Dobri su ovi Podravci, konstatuje otac Gavrilo. Hvali nam se, takodje, da ga je nedavno licno primio predsjednik koprivnicke optine, i zadrzao se s njim u razgovoru koji je bio od obostrane koristi. Manastir Lepavina je, takodje, odskora stavljen pod zatitu (ili kulturnu skrb, kako bi rekli ovi neki novojezicari!) kulturno-zatitnog zavoda iz Varazdina. Manastir do sada nije dobio nijednog drutvenog dinara, premda je veliki dio njegovih konaka znatno unisten 1943. godine, prilikom njemacko-ustaskog bombardovanja. No, pomoc je stigla od strane u koju se mozda najmanje moglo nadati: Omladinski dio Evangelisticke Crkve iz Stutgarta je o svome trosku potpuno obnovio jedan (u ratu ostecen) dio manastirskog kompleksa. Zatekli smo mlade, nasmijane ekumenske podviznike iz Stutgarta kako posluju na gradjevini. Listajuci knjigu impresija u koju su se upisivali hodocasnici sa raznih strana (medju njima srecemo ime dr Amfilohija Radovica, te novinara Zorana Sekulica), cesto citamo ime gospodina Jovana Pavlovica - mitropolita zagrebacko-ljubljanskog i odnedavno zamjenika oboljelog patrijarha Germana. Sa zalom i nekom neobicnom nostalgijom citamo mitropolitovu zabiljesku (podsjecanje nama svima) kako je 1715. godine iguman lepavinski Kodrat ubijen na pragu manastira od unijatske ruke! Da, jer Srbi su u ovim krajevima bili izlozeni strahovitom unijatskom pritisku, a kako i ne bi kad je Grkokatolicka biskupija 1801. posve presla u Krizevce, i ovo mjesto gotovo do dana danasnjih ostaje najjaci unijatski centar u ovom dijelu Evrope. Ovu unijatsku druzinu sacinjavali su biskupi raznih nacija (Hrvati, Srbi, Madjari, Ukrajinci, Slovenci). Lepavina bijase (mislimo na manastir) u tim vremenima, ali i dan-danas, onaj spasonosni metafizicki tampon izmedju grkokatolicke presije i borbe srpskog zivlja za svoju nacionalnu legitimaciju. Ziva dusa ovog manastira, nas domacin, otac Gavrilo, kaze nam na kraju naseg posjeta da ce ovo srpsko svetiste 1992. godine proslaviti 300-godinjicu Seobe Srba pod patrijarhom Carnojevicem. S ovim u vezi, a za slabo upucene citaoce, prepisujemo recenice iz vec pomenute knjige R. Milosavljevica: "...U Lepavinu je krajem 1692. dosao licno patrijarh Carnojevic, koji je puna dva mjeseca obilazio narod. Bio je u pratnji 200-300 lijepo odjevenih i dobro naoruzanih konjanika i pjesaka, a u dzepu je imao carsku dozvolu ... Patrijarh je posjetio knezove i vojvode i dao narodu novu snagu za otpor i uniji i nepravdi. Zauzeo se za srpske privilegije koje im je car Leopold priznao 1690. godine i obnovio 1691. godine..." Mozda od ovoga i ne treba bolja "zavsrnica" za ovu putopisnu reportazu o lepavinskom manastiru i nasoj braci sa sjeverozapada domovine nam Hrvatske! (Izvor: A. Anusic - "Da mrtvi i zivi budu na broju", str. 347-351; izdavac: "Zvonik" Beograd 2002) |
Tek sto je prekoracio prag cetrdesete. U otajstveni svijet manastirskih celija otisnuo se 1961. godine. Najprije je monahovao u Decanima i Peckoj Patrijariji, a potom 1971. godine, po Bozjim uputama, otisao je u Hilandar ("kovceg Vizantije", kako s pravom zovu Svetu Goru). Tamo je punih 13 godina, do 1984. godine vrijedno ucio i pripremao se i za najteze iskusenicke casove istinskog posvecenja Bogu i onim poslovima koje pred njega stave najvisi duhovnici SPC i srpski rod.