BOGOSLOVSKO SVEDOČENJE SVETE GORE

Ljubovno se odazivajući na vašu ljubav i poziv, pred vama sam da progovorim o bogoslovskom svjedočenju Svete Gore  Atonske koja nam je po želji Bogorodičinoj darovana da bude naša riznica i naše dostojanje zanavijek.

Da progovorim o tajinstvu koja se savršava na Svetoj Gori, na Sinajskoj Gori, na Tavoru, gori Preobraženja Gospodnjeg – nemam ni preduslov.

Ćutanje je riječ za svetu Goru. Blagorječitost ovog ćutanja, govor je za one koji žeđaju da razumiju.

Budući da sam primoran da besjednim, malo sam ožalošćen, ali mi je i radost u duši, jer ću govoriti po poslušanju. Da se pomolimo da si u ovim riječima nađe nešto od svetog tihanija Svete Gore.

Sa svim onim što je prošla i što prolazi sada, sveta Gora Atonska nam svjedoči  Hrista Boga. Prinosi nam svjedočanstvo vjere, ljubavi i nade; svjedočanstvo života vječnog, svjedočanstvo istinskog i jevanđelskog života i zbog toga nam svjedoči i bogoslovski. «Kraj očišćenja je početak bogoslovlja» piše sveti Jovan Lestvičnik.

Da se podsjetimo na nekoliko uvida u ovo svjedočanstvo.

SVJEDOČANSTVO ISTINSKOG POKAJANJA (PREUMLJENJA)

Naš Gospod, Ovaploćeno Slovo, svoju blagovijest je počeo pozivom na pokajanje (Marko 1, 14-l5). Za nas na Svetoj Gori, to je kamen temeljac na kojem nazidavamo život u Hristu.

Pitali su jednog starca:

«Geronda, šta je Sveta Gora?» Smjerno je odgovorio : Velika radost, djeco, biva na nebu za samo jednog ogrjehovljenog koji se kaje. Ovdje pak, slava Bogu, mnogo je onih koji se preumljuju. Sveta Gora – šta je drugo ako ne dom ustorjen za pokajanje. Otkud li sve ovamo ne dolaze njeni monasi da bi proživjeli u preumljenju. Da bi ga osjetili u dubini i odatle sagledavali svoju ogrjehovljenost. Da ih zaboli zbog nje. Da se očiste od korijenja strasti i da doznaju da im je oprošteno od Gospoda.

Preumljenje je svakodnevni podvig monaha

Preumljenje je nauka monaha.

Svetogorac je u pokajanju ne toliko radi nekadašnjeg duga pred Bogom, koliko radi spoznaje da nije kadar savršeno da odgovori na ljubav prema Bogu. A kopni od želje da mu se sav prinese. Voljan je da savršeno ispuni njegove zapovijesti i nevoljan da ga ožalosti i najamanjom pomišlju, suprotnoj volji Njegovoj. Nije mu milo da se i za mig oslobodi pomisli na Boga. Atonski monah u svemu živi saobrazno riječi svetoig Grigorija Bogoslova: «Sjećajte se Bog većma no što dišete».

Darovao nam se, znači , da vidimo da je preumljenje, dinamično stanje. Najdoslovnije rečeno, ono je lov na Živoga Boga, lov koji nema etički i juridički pečat. Ono je plod erosnog podviga ka vazljubljenom Gospodu i znak dubinskog smirenja i žudnje za Bogom.

Na  svetoj Gori mlađi uče od strijih, koji iako su stasali na vidinu dobrodjetelji, još su u pokajanju i blagom plaču. «Blaženi koji plaču, jer će se utješiti» Sveti starci vaspitavaju mlađe ne pozivajući ih da podržavaju njihove dobrodjetelji, nego im pokazujući koliko sebe drže grješnima.

Radostvorni plač preumljenja je etos svetogorskog monaha. Nećeš na Svetoj Gori lako sresti kaluđera koji vjeruje da ima ikakvu dobrodjetelj, pa makar ih imao ko zna kakve.

Gospod nas je udostoji da u našoj Grigorijatskoj obitelji živimo s jednim prepodobnim starcem, ocem Avksentijem, koji se upokojio uoči Nedelje Pravoslavlja, u vrijeme dok je Crkva na bdjeniju pojala «Svjetlosti tiha», u  starosti od oko devedeset godina.

Ovaj starac je bio svet čovjek, ali je vjerovao da je grješan. Kada smo ga pitali: «Oče Avksentije, šta radiš?», smireno je odgovorio: «Plivamu moru sujete, ne znam ni gdje sam, ni šta radim.. bezosjećajan sam!.

Zadobijajući duh pokajanja, smirenja i prostote, agioritski monah ne licemjeri pretvarajući se da je svetitelj. Ona nam pokazuje ono što jest, ispovjedajući u prostoti svaku svoju pomisao koju drži za grješnu.

No, i on je čovjek koji nosi plot, i ako se stvori povod da se neki brat ožalosti, on se neće uspokojiti ako ne napravi metaniju, tažeći oproštaj prije zalaska Sunca.

Ovdje je sve tako ustrojeno da bude poziv na preumljenje, na duhovni podvig i na prisiljavanje samog sebe na osvajanje Carstva Božijeg. I kako bi se mogao svetogorksi monah uspokojiti (ulijeniti duhom), kad se svaki dan sreće i zajedničari sa sveštenom braćom, obrascima pokajanja, i kada se kroz svakodnevne služebe Božije i bogonadahnuta štiva pred njim kao biseri nižu bezbrojne bogoostvarene ličnosti, koje ga potiču da se podvizava i on, da bi postao savršen, onako kao što Hristos poziva sve.

Opitom preumljavanja, monah Svete Gore sa godinama biva obdaren darovima . blagoslovenim umiljenjem, srecem  skrušenim i smirenim, nepresušnim suzama, koje se mnogo puta ne mogu sakriti. Pokajnički vapaj privlači blagodat Božiju, a monah orošen njome, ozaren u licu, odsijava duboki mir i duhovnu radost. Oni u namjerniku ili slučajnom posjetiocu osmi utiska stvaraju i podsticaj na potragu za Istočnikom viđenog sjaja.

Svako dobro pripisivati Bogu i za sve se nadati na Božiju blagodat - odlika je monaha koji se istiniski preumljuje. Ovakav monah od sebe je odagano svaku ljudsku samodovoljnost, vjeru u samoga sebe i samodopadljivost. Vodjen duhom pokajanja, smirenja i prostote, on izbjegava svaku mogućnost da pučava, pa i ako to čini po ljubavi i posluašnju, osjeća se nedostojnim da učiteljstvuje.

Kada živiš na Svetoj Gori ili je posjećuješ, osjećaš da si se našao u čudesnom predjelu pokajanja. U njemu ne nedostaju ljudske slabosti, nedostaci i rijehovi, ali su u toj harmoniji oni : falš i izuzetak, bolest protiv koje se podvižnik, po pravilu, bori za iscjeljenje, ispunjavajući zapovijesti Spasiteljeve. U srcu tada i ti osešaćč želju da se pokaješ, da se ispovijedaš i da se boriš.

Reći ćemo nešto o jednoj učestaloj pojavi. Nije danas malo one braće koja posjećuje Svetu Goru i ne pomiščljajući . na ispovijest. No po nedokučivom domostroju Božijem, neki od njih nam pistupaju govoreći o nekoj čudesnoj promjeni u srcu, zbog koje im je naušno potreban razgovor s duhovnikom. Oni se baš ovdje ispovjedaju po prvi put u životu. Otkrivajući svešteniku Božijem dubinu svoga srca oni u njemu otkrivaju Boga i Bogorodicu i rađajući se za nov život, odlaze ozdravljeni i obnovljenih sila.

Belika radost biva na nebu zbog poreumljenja mnoge ogrjehovljenje naše braće,m monaha i vjernika koji od bludnih i zgubljenih, promislom Božijim postaju sinov i Njegovi.

U svom svetom tihovanju, Sveta Groga Atonska produžava da propovijeda preumljenje i neprestano podsjeća da se ono ne iscrplkjuje jednim hladnim klišeom moralističkog samoopravdavanja nalik na farijsejsko.

Dabnašnji humanizam i pshilogija sagrađei na nepravoslavnom hrišćanskoj antropologiji uporno izvjegavaju i nepokolebljivo prećutkuju fenomen grijeha. A on je poslije čovjekovog pada postao antropooški stvarnost. On ne iščezava ni onda kada sami sebe ubijedimo da ne postoji. Samo je jedan način kojim se bogostvoreni čovjek oslobađa težine i vinovnosti grijeha – oproštajem svog Sazdatelja i Tvorca. Samo tada u čovjeku iščezavaju posljedice grijeha, sukobi u unutrašnjem čovjeku koji su uzroci potresa, neuroza i  psihopatologije, i samo tada unutrašnji čovjek oživljava u slobodi ljubavi.

SVJEDOČANSTVO ŽIVOGA BOGA

Živeći u blsagodati preumljenja, sozercavajući Boga monah Fa i osaznaje, Boga, koji je Istina, a ne nekakva ideja o Njemu

Bog Blagovjesti je Emanuil – s nama Bog – i mi opitno okušavamo zajednicu S Njim. On nije nepristupni bog Filosofa niti pak apsolutna suština zapoadnog čovjeka, nego Onaj koji iako po svojoj suštini ostaje nepričastan, ipak svojim bošžanskim energijama izlazi iz Sebe i iz beskrajne ljubavi dolazi da bi se sreo i sjedinio s čovjekom. U Crkvi Božijoj se uvijek vjerovalo u razlikovanje Božije suštine od božanskih energija, kao što se ogleda u djelima Svetog Vasilija Velikog i ostalih otaca. Sveti Svetogorac Grigorije Palama bio je prvi koji je sistematski izložio učenje Crkve o tome kada je zapadni monah Varlam u XIV, vijeku osporio svetogorskim monasima mogućnost opita Boga kao nestovrene svjetlosti.

Crkva je velikim saborima u Konstantinovom gradu opravdala svetog Grigorija Palamu i poznala njegovo učenje pravoslavlja.

Naučeni od njega, kažemo da će samo kroz čišćenje srce od korijenja sgtrasti, pričešćivanje i sudjelovanje u svetim tajnama čovjek moći da postane bogovidac; i gledajući u Hristu nestopvrenu svetlost Svete Tgrojice, i zajedničareći sa njom, moći će da se sjedini s Bogom, da postane bog po blagodati.

Ispovjedamo takodje i da je bog prisutan u svojoj tvari svoji nestvorenim energijama i da se njima ulazi u svijet, osuštastvljuje ga, sadržava i vodi.

Ako je pak Bog, kako Latini tvrde, samo suština bez božanstvenih energija; ako je blagodat tvar (na), tada je čovjeku nemoguće opitaovati Boga, biti bogovidac i postati bog po blagodati. Jer tvar (tvarna blagodat) ne može obožiti tvar (stvorenog čovjeka). Pa ni sam Bog ne može biti prisutan i djelovati lično u tvari. Ako je nestvorena blagodat sila Božija odsutna iz prirode, treba da je zamjene nepokolebivi prirodni zakoni, onako kao što je odsustvo nestvorene blagodati u životu crkve i hrišćana na zapadu nadomješteno moralističkim juridičkim sistemom vozglavljenim u papi.

Bog  za čovjeka, postojao On ili ne, neće imati značaja sve dok On čovjeka ne obožuje. Ovom konstatacijom objašnjavamo pojavu bezbožništva na zapadu i ustrojavanje nauke i filosofije na kamenu ateizma.

Boli saznanje da smo i mi, prelašteni zapadom sholastičkom mišlju, zaboravili, pa nekada i osuđivali svetog Grigorija Palamu. Ova katastrofalna greška povuka je za sovom mnoge druge . dovoljno je da pomjenemo široku zamjenu pravoslvanog bogoslovlja (asketike i pastirstva) intelektualno – idolološkom teologijom i moralističkim obrazovanje, glavnim vinovnicima rasprostiranja nominalog hrišćanstva, koje će se neimonovno survati u ambis bezbožja.

S druge strane mnoge, pretežno mlade, duše iznemogle od materijalizma, izašavši iz zamračenog lavirinta, traže u pogrešnom smjeru – u mističnim opitima i eksperimentima misticizma istočnih religija ili u vještačkom raju narkotika koji se kasnije neizbježno pretvara u stvarni pakao.

Pomisao da je pravoslavlje samo egzotika, ritual, obred i ceremonija njima zatvara oči za tajinsko o sozercateljno ljepotoljubno predanje umnosrdačne molitve koja vjernome daruje božanski opit: «Blaženi su čisti srcem jer će Boga Vidjeti».

Na našem pustinjskom univerzitetu do danas  se predaje nauka o otkrivenju srca kao ontološkog centra postojanja ličnosti; njihovo sjedinjenje u Hristu i viđenje Boga.

Isihazam je obožujući . veli sveti Bogoslov Grigorije . pomaže nam da istinski poznamo sebe i Onoga koji nas poznaje od Predvječnog Svjeta.

SVJEDOČENJE BOGOČOVJEKO-CENTRIČNOG ŽIVOTA I ETOSA

Poznanje živoga Boga, darovano u preumljenju, pomaže vjernome i bogozaljubljenom da slobodno pristupi sitinskom Istočniku, izvoru i centru života, sivijeta i čovjeka – Trojčinom Bogu.

Pomaže mu da živi ne antropocentrično no teantropocentrično. Centar  žoivota da bude Bog, u Hristu Bogočovjeku.

Kad čovjek zaživi bogočovjekocentrično, zaživljava evharistijski. A to znači da u sredini u kojoj je, prima ljude i sabitija kao darove od Boga, sa blagodarnošću ih Njemu uzvraća, i Njemu i Njegovoj djeci prinosi sebe.

U Božijim darovima svete evharistije, u hljebu i vinu, hrišćanin u Hristu i preko Hrista samog sebe i sav svoj život prinosi Bogu. Hljeb i vino sadrže u sebi sve to jesmo i što želimo. Otac Nebesni prima naše darove i prinosi nam ih kao Krv i Tijelo Hristovo. I njima, daruje nam savi svoj svetotrojični život.

Tako život Božiji postaje nama život. Baistinski ćemo zaživjeti u Duhu kada se pričestimo od Njegovog života.

Raspeti i vaskrsli Sin Božiji, izljubavi za nas žrtvovan i prinesen, oblagodaćuje sadjelatnika u evharistiji, hrabreći ga da Mu se upodobi, da bi sudjelujući u Njegovoj žrtvi i ljubavi po Njegovom obrascu i on ljuobnmo prinio sebe svojoj braći.

Zato kažemo da teantropocentrični život sam po sebi podrazumjeva život ui evharistiji, u Crkvi i u žrtvi.

Duh našeg vremena je atropocentričan i zbog toga nevharistijski, neliturgijski i nesamožrtven. Nije oličen bogoljubljem i bratoljubljem, već je označen korjentim samoljubljem. Sav društveni sistem je ustrojen baš na samoljublju

U kuli koju je izgradio čovjek, a u kojoj važi samo jedno pravilo - da je čovjek centar svega . preživljava li kako i opstaje li čovjek od bolesti koja se raširila u njoj? Mi registrujemo simptome virusa  koji se duboko zapatio, virusa shizofrenije! Danas sekularizovani hrišćani, stapajući se sa svijetom i bivajući jedno s njim, živi u unutrašnjoj rascijepljenosti. Načas blagočestivo, kad je u hramu, a onda sasvim ravnodušno kada je van njega. Njegova pobožnost, koja je veoma daleko od predanjske crkvenosti i pobožnosti, već je go individualizam i sentimentalizam. Iako je liturgijski život Crkve za njega nešto dobro, ipak one ima drugostepeno značenje.

U suštini, ne činimo ništa drugo nego se odvraćamo sa puta otaca, od kojih smo naslijedili da se van svete liturgije svijet nikad ne može reintegrisati i preobraziti u Crkvu. I pokušavaomo da ono što je Bog po svom domostroju, unutar svoje Crkve i u liturgijskom životu, ustrojava za svijet – zamjenimo onim što sami činimo za njega: socijalnim (haritativnim) djelatnosima, dipollmatskim srededstvima itd. Istina, nekako se i nadamo da će Crkva poboljšati svijet, da će mu pomoći, ali i ne pokušavo da sav svijet postane Crkva . da se usadi iu Tijelo Hristovo, da umre i da vaskrsne. Zato trba da pazimo, jer čineći ovako samouvjereno, nismo daleko od iskušenja da postanemo «zahvalni gostoprimnici» sekularizovanom društvu, koje apaludira ljudima Crkve kada se služe aršinom ćesara.

Raširen sa zapada, čovjekocentrični humanizam je našao najpogodnije tlo u obezlitugrisanom bitiju pravoslavnog čovjeka i pretapajući i prelestno pervrednujući (sve oko njega), zatvorio mu je ionako zamagljene oči, osljepljuući ga za predanje naših bogonosnih otaca; za sveštene kanone i dogmate, koji nam se – ako  se ne žive – čine ne kao život i otkrivenje, nego kao zatvor; za monaštvo kao ljubomudrije i život svjedoka ranohrišćanske Crkve i etosa; za (romejski osmišljenu) ikonu kao projaviteljku tajne ovaploćenja Slova (Logosa) Božijeg, za vizantijsko pojanje kao dijalog čovjeka s Bogom; za Svetim Duhom vođeno i rukovođeno graditeljstvo hrama i arhitektonske cjeline oko hrama; za saborsko funkcikonisanje tijela Crkve; i za mnoge druge stvari.

Po blagovoljenju Božijem, na Svetoj Gori je kao život i etos sačuvano i preneseno bogočovjekoizvorno predanje Crkve Božije.

Istočnik nam je Sveta Trojica u Hristu, a cilj – sjedinjenje s Bogoom. Sav život da prinesemo Bogu i vozglavimo (rekapituliramo) u Njemu. Svakodnevna bogosluženja, rad, posluašnje, trepeza, gostoljublje izviru iz svete evharistije i uviru u nju. Građenje sabornog hrama u srcu svete obitelji je dovoljan znak ustremljenosti žitelja  atonskog antigrada.

«Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me...», trudi se monah da se moli u keliji, na poslušanju i u rukodjelju. Jer je, piše sveti Simeon Solunski, hrišćanin onaj koji je sav u Hrisu; i misli na Hrista, i brine se, i poučava se, i živi, i kreće se za Hrista; i samo Hristom diše i Hrista nosi u sebi; i želeći da nema ništa do Hrista; i samo Njega na dar dobije, da mu Hristos bude i bescjeni biser i rzinica velika, i život, i svjetolst, i sladost i carstvo vječno.»

Pomenućemo da je pobožnost dobrih atnosnskih vojnika prema Nebesnoj Carici i sveogorskoj Presvetoj Bogorodici – sa hristocentričnim pečatom. Jer onaj koji ljubi Sina, ne moeže da ne voli i Majku. Mater je pak ona koja nas privodi sinu i pomaže nam da Ga zavolimo.

Dobiješ li blagoslov da dođeš na Svetu Goru, otkriže ti se svijet u svemu različit od do tada viđenog. Daje ti se da uđeš u jedno različito carstvo . u ono koje dolazi. Pričešćuješ se tim carstvom, i predokušavaš ga. I već si osviješten i u zdravoumlju – znaš da je bogočovjekocentrični kriterijum Svete Gore postao i tvoj sopstveni. Otvaraš se u srcu da vidiš brigu i ljubav Bogorodičninu i svjedoka te ljubavi – svetogorksih monaha. Preko Njenih odgovaraš na njihov roditeljski pozviv i djetinje simreno se oropavap nisposlanom blagodaću da bi počeo od početka, da predanjskije, crkvenije i pravoslavnije da blagočestvuješ (budeš pobožan). I hoće li se naći neka sila ovoga svijeta da te spriječi u tvojoj odlučnosti da zadobiješ predokušano carstvo Božije? Znajući da se ono s naporom zadobija, uzljubljuješ podvig posta, bdenja i bezmolovija da bi zadobio srdačnu molitvu. I ako ne uspijevaš da postigneš to i monasi, niko ti ne oduzima radost ljubavi jer živiš tipikom i duhom monaškog života. A Gospod kao Jedini Čovjekoljubac ne samo djelo nego i namjeru od čovjeka prima kao djelo.

SVJEDOČENJE ŽIVOTA U ZAJEDNICI

Sveta Gora svjedoči o tajinskom životu u Hristu. U isto vrijeme svjedoči i jevanđelski prototip za ustrojavanje života u zajednici. To nije neobično, jer je tajinski život . zajedničarski život, budući da samo u njemu čovjek zajedničari s Bogom i svojom braćom.

A čitajući Djela Apostolska otkrivamo: «A svi koji vjerovahu bijahu na okupu i imahu sve zajedničko. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno.Isvaki dan bijahu u hramu, i domaći hljeb po domovima, primahu hranu s radošću i u prostoti srca, hvaleći Boga, i bijahu omiljeni kod cijeloga naroda» (Djela 2,44-47).

Ova blagoslovena jerusalimska zajednika blagoslvom Božijim produžava u opštežićima koja čine srž svetogorskog monaštva.

Manastirske trpeze se svakodnevno priguotovljavaju ne samo za monahe nego i za braću poklonike i posjetioce. Ovo se do dans zadražalo samo na Svetoj Gori, žrtvom i trudom otaca.

Duhovna i veštastvena blaga se razdjeljuju braći u ime Hristovo . Na Svetoj Gori osjećaš Crkvu ne kao zatvoreni krug koji ne sabira druge, nego – kao što se vidi na ikoni Pedesetnice . kao otvoreni pokukrug ruku rašireni u zagrljaj koji priziva i sabira sav kozmos.

Zakonodavac i bogoslov zajednice sveti Vasilije piše o njoj: «Najsavršenijom životnom zajednicom smatram onu u kojoj je isključena privatna svojina, udaljen iz nje svaki misleni rat i izgnan svaki nemir, kavga i razdor. Naprotiv, sve je zajedničko: duše, misli, tijela i ono što hrani tijelo i služi mu. Bog je zajednički, zajednička pobožnost, zajedničko spasenje, zajednički je podvig, zajednički su trudovi, zajednički su vijenici, pojedinac je mnoštvo (zajednica) i jedan nije sam no je i u unutrašnjosti sa mnoštvom. Šta može da se poredi s ovim životom, šta je blaženije od njega?  Jedni  su drugima sluge ravnopravne, jedni drugima gospodari... jer ljubav je ta koja čini da se iako slobodni potčinjavamo jedan drugome».

Tako monasi ljubavlju dolaze u predpadno stanje Adamovo, kad grijeh nije bio rascijepio jedinstvenu čovjekovu prirordu. Oni podržavaju doslovno Hristov život u saboru apostola, «gdje je sve bilo zajedničko gdje se Spasitelj prinosio svakom ličnosno u svojoj Svojoj punoti. Revnujući prema životu angelsko, sa tačnošću čuvaju zajedničarenje saobrazno njima (apostolima)» («Asketska pravila», Sveti Vasilije Veliki).

Ovo zajedničarenje i jedinstvo monaha otkriva ljudima blaga kojima  smo obdareni poslije ovapoloćenja Spasiteljevog. «Jer je to sadržina Sapsiteljevog domostroja po tijelu, da sabere čovjekovu prirodu samu u sebi i u Njemu, i da ponovo vaspostavi početno jedinstvo, od koga ga je jednom udaljio lukavi rascjep. Kao što dobar ljekar spasonosnim lijekovima ponovno spaja razdijeljene dijelove tijela,» karakterističan je bogoslovksi i hristološki pogled svetog jerarha. Sveti  Vasilije nam govori o zajednici učvršćenoj na kamenu koji je Hristos.

U pravoslavnom opštežiteljnom monaštvu nalazimo načela istinskog rješenja socijalnog problema. Rješenja istinskog i ljudskog koje neće zanemariti duhovnu i bogovidnu prirodu čovjekovu.

Svojevoljno smiren, nestjažateljan (koji ne stiče) i slobodno potčinjen po obrascu Spasiteljevom, monah Svete Gore ćuteći mnogo silnije propovijeda vjeru, žrtvu, smirenje, ljubav, pravednost, mir – preduslove istinske slobode.

SVJEDOČENJE PRAVOSLAVNE VJERE

Martirijum Svete Gore je mnogo važan kada govorimo na temu pravoslavne vjere.

Podvig i borba otaca Crkve, koji su i naš podvig i borba, bila je da se sačuva neizmjenjenom predata vjera, jer su oni znali da i njmanje odstupanje od vjere bezuslovno vodi u veće i da pogrešan dogmat vodi u pogrešan život i pastirstvovanje koje rizikuje čovjekovo spasenje.

Danas se pod pritiskom sekularizma prenebregavaju dogmati i predata nam pravoslavna eklisiologija, i postoji zanos za nekakavim sjedinjenjem «crkava» na praktičnom planu, a da se ne smatra potrebanim jedinstvo u vjeri.

Prosto i mudro reče jedan starac: «Dogmati ne ulaze u Evropsku ekonomsku zajednicu.» Često smo slušali starce kako vele: «Kako je moguće, djeco, da primimo Latine a da oni ništa ne izmjene, i da u isto vrijemo palimo kandilo pred Protatom na livadi na kojoj su ubijeni oni koji su izobličilii Latinofranke, monasi i laici – mučenici koje osjećamo kao svete? Ako oćutimo o vjeri kada je u opasnoti, zašto onda sjedimo tolike godine na ovim stijenama?»

Istina je ta da je onaj koji proliva krv - da bi ne on nego Hristos zaživio u njemu. Osjetljiv na dogmate blagočešća. Jer su svetogroskom monahu dogmati život i otkrivenje, i imajućii opit Ipostasne Istine, Hrista, on ne moeže da se udalji od nje u njenom dogmatskom izrazu. 

Crkva je uvijek imala pred očima tu osjetljivost monaha. Mudri i sveti monasi su ne jednom bili stubovi i ispvojednici pravoslvne vjere, kao sveti Maksim Ispovjednik, i još mnogi drugi koji su usmjeravali rad Vaseljenskih sabora.

Pored Agiorite Grigorija Plame, još mnogi drugi oci Svete Gre su bili pozivani na velike sabore Vaseljenske patrijaršije da bi posvjedočili pravoslavnu vjeru.

Evo šta govori svjetilo Crkve, sveti Teodor iguman Studitski: «ako dakle postoje monasi u naše vrijeme, neka to pokažu na djelu, jer je djelo monaško da se ne podnosi ni najmanja novotarija u Jevanđelju, da ne budu osuženi za pogubljenenje duše brfadće laika ako (monasi) postanu primjer jeresi i zajedničarenja s jereticima ... I na drugom mjestu piše: «Koji su ti što su se do krvi suprostavili u borbi protiv grijeha? Nisu li to naši blaženi oci i braća, kako iz naše obitelji tako i iz ostalih? Vaistinu je to za monahe dostignuće i podvig; monasi su stubovi Crkve i veliko je dostojanstvo koje nam darova blagodat Božija».

No, da ne pomislimo da je borba Svetogoraca samo antijeretička. Prije svega je ta borba da se u sebi ostvari i projavi punota Istine i Život koji je u Crkvi. Jer su bol, uznemirenost i protesti svete Gore oduvijek bili – a i sada su – samo stihije borbe za punotu (pliromu) sabornosti. Da se ne preinači Jevanđelje. Da ne bogoslovstvujemo – po riječi svetog Grigorija Bogoslova – aristotelovski (sholastički) no ribarski (apostolski). Da ne izgubimo mogućnost oboženja i nestvorene svjetlosti shvatajući blagodat kao stvorenu (tvarnu) . Da ne spadne Crkva od Tijela Hristovog na antropocentričnu instituciju. Da ne pomiješamo i ne zamjenimo «bezgrješnim» papom istinsku bezgrješnu, u Crkvi uvijek prisutnu, prosvjetljujuću  blagodatnu silu Utješitelja.

U sinergiji s Bogom, mi monasi Svete Gore sa svetim arhijerejima, sveštenoslužiteljima i s vjernim i hristoljubivim narodom u svijetu nećemo se nikad saglasiti sa pojavom najmanjeg odstupanja od dogmata pravovjerja i blagočešća.

Ovo kažem jer volimo Boga koji je Istina. No i zato jer istinski volimo inoslavne kojima će se pomoći  samo ako se privedu u sretenje s Istinom koja spasava. «Poznajte Istinu i ona će vas osloboditi.»

 +           +          +

Sveta Gora se ne može istinski upoznati kroz jednu ili dvije posjete. Još manje se ona može upoznati ako joj se priđe gordom logikom uma.

«Blaženi su siromašni jer je njihovo carstvo nebesno» I svetogorski monah ukoliko biva siromašniji utoliko dublje se uvodi u tajnu Svete Gore.

Jakov vidje ljestvicu koja je vodila ka Bogu, sa angelima koji su se spuštali i uspinjali na Nebo. «Kako je strašno ovo mjesto. I nije ništa drugo do dom Božiji i same dveri nebesne». Jakov se borio s Bogom. Na Svetoj Gori monah se bori s Bogom. Razgovara s Bogom, s Bogorodicom, sa svetima. Čineći sebe Njegovim svjedokom, Svetogorac u svijetu svjedoči ljubav božiju prema čovjeku.

                                                                                                  Sa engleskog

                                                                                                   Jerođakon Jovan Ćulibrk

Svetigora, br.43-44, Božić 1995-96. Str. 30-34