RAZGOVOR SA IGUMANOM GERMANOM (PODMOSENSKIM), SAPODVIZNIKOM O. SERAFIMA (ROUZA) U MANASTIRU PLATINI
"ZIVIM U SVETOJ RUSIJI" Iguman German
(Podmosenski) je sapodviznik duhovnog pisca, jeromonaha Serafima Rouza Knjizica sa slicicama - Znajte - neocekivano je zapoceo razgovor otac German - svuda po Rusiji jos uvek stoje idoli: Lenjinove statue, i sve dok on lezi u mauzoleju, Rusija se nece brzo preporoditi. Lenjin je svesno skinuo krst sa sebe i bacio ga u nuznik. Njegov cilj je bio da pretvori Rusiju u sataninu sluzavku. - Oce Germane, mnogi koji su otisli iz Rusije govore: "Nikada se tamo necu vratiti, zato sto imam takve uspomene, takvu bol." Ali Vi ste sada u Rusiji, zasto? - Ja sam idealista, nepopravljivi idealista. Mnogo volim Rusiju. Izgubio sam oca kad mi je bilo sest godina. Otac je rodom iz Latvije, i kada je pocela revolucija, on je presao granicu i napustio Latviju. A mama je iz Sankt-Peterburga. Upoznali su se u Rigi, gde sam se ja rodio. Potom, '40. godine, kada su saveznici okupirali Latviju, odmah su uhapsili skoro sve muskarce u nasem malom gradu, i svi su bili optuzeni kao narodni neprijatelji. Oca su osudili na osam godina i otpremili za Vorkutu. To je bilo '41. godine, a '43. je poginuo. Nista nismo znali o njemu 60 godina! Prosle godine sam putovao u Vorkutu, i pokazivali su mi to mesto: tamo leze stotine hiljada ljudi, neopojani, baceni u jamu - tamo je vecan mraz. Sve je to - osuda ruskog naroda, jer mog su oca uhapsili njegovi, Rusi. Otac je bio uhapsen, mucen, deda mi je sedeo u zatvoru, moj ujak Kolja je kao 17-godisnjak u zatvoru u Vologdu sve zube izgubio od skorbuta. U Nemacku smo bezali od komunista, bilo je tako strasno. I kada sam dosao u Ameriku, uvideo sam da ona zivi potpuno drugim nacinom zivota, i da ne moze da shvati sta predstavlja komunizam. Bilo mi je 16 godina, moji vrsnjaci su mastali o tome da im otac kupi automobil, da studiraju na nekom koledzu i tome slicno. Ja mislim: to nije za mene, ja nemam oca. Mama i ja smo gladovali kada smo dosli u Njujork. I ja sam uvideo da je ceo savremeni "moderni svet" izgradjen po principu Niceove i Bakunjinove ideje: potrebno je istrebiti sto miliona, i tada ce biti raj na zemlji. A ja sam jedan od tih - koje treba istrebiti. Zato sam mrzeo automobile, novac. Voleo sam umetnost. Bio sam slikar, zavrsio sam skolu. Ali i to je sve bilo prozeto savremenom modernom umetnoscu, koja predstavlja pokusaj istrebljenja hriscanskih normi, to jest prave umetnosti. Uvideo sam da je nase, rusko shvatanje Pravoslavlja samo obredno. Jevandjelje se ne cita, pravoslavni pogled na svet i ruski filozofi se ne znaju, pale se svece u crkvi - i to je sve. Kada sam bio decak, dosla mi je do ruku mala knjizica u kojoj su bile jednostavne slicice u boji iz zitija prepodobnog Sergija Radonjeskog: ptice, javlja mu se Bozja Majka, hrani medveda. Knjiga je bila izgubljena, sve zaboravljeno, ja sam bio u Americi, stradao sam, u crkvu nisam isao. Bio sam u teskoj camotinji, i resio sam da okoncam sa svojim zivotom, da skocim sa mosta. I posao sam. Mastao sam da sretnem coveka slicnog mom ocu, koji bi me tako udario da shvatim kako treba pravilno ziveti. Ali, njega nije bilo. I stajao sam na mostu i odjednom su se pojavili likovi: te slicice iz detinjstva, iz zitija Sergija Radonjeskog, i misao: skocices, i neces sebi pruziti mogucnost da sretnes takve ljude, mozda i danas postoje takvi kao sto je prepodobni Sergije. I otisao sam odatle. Uskoro sam se upoznao sa Svetom Rusijom. Bilo je to '54. godine. Cudom sam se nasao u ruskom pravoslavnom manastiru u Dzordanvilu. Sve mi se tamo svidelo, svi su bili tako lepi, mladi, veoma gostoprimljivi, nisu bili "bucni". Tamo je bio tako cudan jerodjakon Vladimir, koji me je upitao: "Kako se zoves?" - "Gleb". Meni se uvek svidjalo moje ime Gleb. Ali kada sam dosao u Ameriku, niko nije mogao da ga izgovori, svi su mi se smejali. On kaze: "Kako cudno ime!" Nadahnjivao me je: Rusija - to je nesto vredno, svetu neshvatljivo. I tada sam shvatio da je moj otac zrtva savremenog sveta, ali da pobeda Hriscanstva nije u spoljasnjem svetu. Kada sam dosao u manastir, pozeleo sam da procitam zitije prepodobnog Sergija Radonjeskog. Zamolio sam za knjigu. Monah me vodi u biblioteku, i jos jednom pita sta zelim. A ja kazem: "Biografiju svetog Serafima Sarovskog", ne znam zasto. Ali, tamo je bio odgovor, razgovor Prepodobnog sa Motovilovim o cilju hriscanskog zivota. Sve sto mi je bilo potrebno se tamo nalazi. Pravoslavni pogled na svet za kojim sam zudeo. Tako me je prepodobni Sergej Radonjeski priveo. Ja sam se bukvalno preporodio, sve sam drukcije gledao, zvuke sam drugacije cuo. Otvorile su mi se oci. I od tada pa do danas ja se stalno radujem. Postalo mi je lako, shvatio sam svoju misiju - svetu donositi Pravoslavlje, i ja sam tome posvetio ceo svoj zivot. Vladika Jovan (Maksimovic) me je blagoslovio za to. I Gospod mi je pomogao. U pocetku su mi poslali oca Serafima, a zatim mi je prislo mnogo Amerikanaca. Amerika je za mene postala predivna zemlja kojoj treba Pravoslavlje. Zainteresovan sam da katolike, protestante i druge prevedem u Pravoslavlje. Prosvecujem ih, krstim, postrigavam u monahe. Nase novine "Ruskij palomnik" - slava Bogu, to je cudo nad cudima! - trenutno se stampaju u Trojice-Sergijevoj Lavri, i stamparija se nalazi pet metara od mesta gde lezi prepodobni Sergije! Blagodarim Gospoda Boga za sve! Sapodviznik oca Serafima - Recite nam o ocu Serafimu Rouzu, kakav je on bio covek? - Mi smo po karakteru bili potpuno razliciti ljudi. On
je bio takav covek - takvog nisam nikad ranije sreo - za koga je rec
"istina" oznacavala da je Hristos Ovaplocena Istina, Istina
koja je postala dostupna ljudskom rodu. U svetu postoji Istina, ali
vecina ljudi nije zainteresovana za Nju, Bratstvo prep. Germana Aljaskog - Za vreme Ekaterine II na Aljasci je formirana grupa valaamskih monaha, i jedan od njih je bio German, koji je tamo ziveo i 1836. umro. Proslavljen je pre 20 godina. Kada sam prvi put dosao tamo posle seminarije, tamo je ziveo pustinjak iz Kaluge, otac Gerasim, koji je sacuvao mosti oca Germana. Tada sam shvatio da treba da osnujem bratstvo u cast Germana Aljaskog, da bih ga proslavio. Naslikao sam prvu ikonu prepodobnog Germana, skupljao
dokaze o njemu. Vladika Jovan (Maksimovic) i otac Gerasim sa
Aljaske su blagoslovili da formiramo bratstvo. Vladika Nektarije Otac Serafim je bio veoma obrazovan covek. Zavrsili
smo univerzitet, ja jos i seminariju, i govorili smo im o Pravoslavlju. Zatim
smo kupili stamparsku masinu i sagradili manastir u sumi na planini,
nedaleko od seoceta Platina u severnoj Kaliforniji. Hteli smo da
budemo nezavisni i izdvojeni, da zivimo kao drevni pustinjaci, po uzoru
na Svetu Rusiju, i pritom stampamo novine "Pravoslavna rec". Tamo
smo kupili zemlju 1967. godine, ziveli zajedno u skitu nekoliko godina,
a zatim resili da se zamonasimo, s namerom Muzeji novomucenika - Oce Germane, zaprepastile su me one zmije koje su tamo kod vas puzale, vi ih se niste bojali. Ja sam o tome procitala u knjizi "Ne od ovog sveta" - Kako se nismo bojali! Dodjes, skupljas nesto, i odatle izlazi zvecarka - ako ona ujede zacas se moze umreti. A najbliza bolnica je na udaljenosti od jednog sata. Veoma prijatno! Ali smo imali cilj, zrtvovali smo se zbog novina, prevodili, pisali, sastavljali knjige. I jos nesto veoma vazno - udaljivsi se u pustinju, zeleli smo da izbegnemo svakojake crkvene rasprave. Ja sam sa ocem Serafimom sastavio veliku knjigu, ona je dosad izasla samo na engleskom i zove se "Sveti Katakombne Crkve" - o ruskim novomucenicima 20-ih i 30-ih godina XX veka. Pitali smo Ruse iz Sovjetskog Saveza i tako sakupljali dokaze. Pisma se nisu smela slati za Rusiju. Dolazili su arhijereji iz Sovjetskog Saveza i katkad otvoreno negirali da postoje gonjenja Crkve u Rusiji. I mnogi Amerikanci su to ponavljali. Prvi zbornik novomucenika u Americi je sastavio otac Mihail Poljskij. Trenutno se otvaraju arhive NKVD-a, zato ja moram opet dosta da prepisujem. U Rusiji treba neprestano graditi muzeje novomucenika, kako bi tamo bili portreti, likovi tih svetih, ti predivni likovi! Bio sam u Nemackoj, Engleskoj, Francuskoj - svuda postoje muzeji novomucenika, u nekom bivsem zatvoru gde su ljudi stradali za Hrista u XX veku. Dolazim u Rusiju. U celoj Rusiji - mucenici. Kad ono, nema nicega! Bio sam u Solovkama, tamo se nalazi etnografski muzej. A mnogi Rusi dosad zale sto ne zive u vreme komunista. Jednostavno, oni jos uvek ne znaju istinu o tom vremenu. Stari pravopis i stari kalendar - Oce Germane, kojim poslom ste dosli u Moskvu? - Zelim da se nase novine "Ruskij palomnik" stampaju u Rusiji. To je bila ideja jos oca Serafima, da se novine izdaju na ruskom, za Rusiju. Posto sam ja vec star, treba da prevedem sva moja dokumenta ovde, kako bi Rusi mogli da nastave rad. Sve stampamo starim pravopisom, ja smatram da je to pravilno. Pisati po starom, to je takodje bila ideja oca Serafima. Ja sam mu govorio: "Niko te nece razumeti!"- "Ne, treba pisati po starom"- "Ti si Amerikanac, sta ti znas!" - "Rusija mora da ima slovo jat, zato sto ona oznacava svet i nad njim - krstic". Amerikanac je to shvatio, jer je shvatio Istinu. On je znao da je Rusija nastavak Vizantije, jer je posvecena Bogu. Sveta Rusija posvecena Bogu! Bila je u istoriji jos jedna zemlja potpuno posvecena Bogu - Irska, ali je nestala, i sada je ostala samo Rusija. Komunisti su hteli da i ona nestane, razrusili su hramove, mislili su sve da razruse. - A kakva je sada sudbina Pravoslavlja u Americi? - Narod je vec umoran od savremenog zivota i pribegava Pravoslavlju, danas mnogo Amerikanaca prelazi u Pravoslavlje. Vecina ljudi u Americi su hriscani, oni svi citaju Jevandjelje. U Americi se pojavljuje Sveta Rusija. Mi radimo. Najopasniji su crkveni liberali, novokalendarci, modernisti medju pravoslavnima. Novokalendarci zabranjuju stari stil. Kad biste samo znali koliko smo morali da se borimo za stari kalendar. S ocem Serafimom smo poceli 1974. godine da izdajemo Sveto-Germanski kalendar na engleskom jeziku po starom stilu. Ali, to su sve zabranili. Cak je i datum stavljen prvo po novom, a zatim po starom. A kod nas je obratno - prvo po pravoslavnom. Kod vas kazu: "Rozdestvo je 7. januara". Kako to? Rozdestvo je 25. decembra. Carev stisak ruke U sobi, gde razgovaramo, visi velika ikona Cara Mucenika. To je jedna od kopija te mirotocive ikone, cijim su se cudesima proslavili Carski Mucenici u Rusiji. Maja 2001. godine Carska mirotociva ikona je bila kod nas u redakciji na 10-godisnjem jubileju "Blagovesti". Njen posednik, moskovski lekar-hirurg Oleg Ivanovic Belcenko, nam je pricao da je taj ikonopisni Carev Lik ugledala u svom snu rodjena sestra oca Germana, Ija Podmosenskaja. Bilo je interesantno cuti tu pricu od oca Germana. On je neocekivano poceo svoju pricu o ikoni, jos izdaleka. - Moj deda, Aleksandar Mihajlovic Fokin, brat poznatog baletana Fokina, u Peterburgu je izgradio Trojicki teatar minijatura za decu. I na osnovu tada poznatih melodija napravio je saljivu operetu o decaku koji je lose ucio. Predstava je bila veoma uspesna. I jednog dana su dosli ljudi iz Carskog Sela i rekli da ih je poslao Car Nikolaj II. Car zeli da tu predstavu vidi na svom dvoru, jer je carevic Aleksej zna napamet i veoma zeli da je pogleda, ali je bolestan i naporno mu je da ide u pozoriste. Da li oni mogu da dodju? Naravno! Baka je igrala Spargalku. Car je bio veoma zadovoljan, jer se Naslednik radovao, i sve vreme se glasno smejao. Kada se predstava zavrsila, Car je prisao dedi, pruzio mu ruku i rekao: "Veoma sam zahvalan sto ste na ovaj nacin utesili moga sina". I darovao mu je zlatan sat. Deda se vratio kuci, pricao o tome deci i rekao: "Ljubite ruku, od sada je vise necu prati". I kad sam se ja rodio, deda mi je pruzio ruku. Kao da mi je predao Carev stisak ruke. Mozemo da se rukujemo (otac German mi je pruzio ruku, i ja sam bila srecna, nap. L. B.), smatrajte da vam ju je preko mene pruzio sam Car. Nasa porodica je veoma postovala Cara. U Ruskoj zagranicnoj crkvi su ga proslavili 1981. godine, iako su mnogi bili protiv. Kad se Rusija otvorila, ja sam bio ovde vec 1991. godine, s ciljem da pokrenem pitanje o proslavljanju Cara u Rusiji. Proslo je deset godina, a jos se nista nije desilo. Moja sestra Ija Dimitrevna je dosla kod mene i rekla da treba da se naslika Careva ikona, da na njoj treba da bude napisano: "U Carevu slavu", i da se po celoj Rusiji posalju ikonice. Ja sam rekao: "Da, obavezno", - odsluzili smo moleban. Ija je nasla ikonopisca, on je naslikao ikonu, ona mi ju je donela, fotografisali smo je i odstampali u nasoj stampariji u 16 hiljada primeraka raznih velicina. I kada sam dosao u Rusiju, doneo sam nekoliko hiljada ikona i svima razdavao. Oleg Beljcenko je dobio jednu ikonu koja je pocela da mirotoci. Kada smo sazanali za to, shvatili smo da je Car uslisio nase molitve. Mozete misliti sta smo prezivljavali! Mislim da se time pokazala mamina ljubav prema Caru. Ona ga je videla jos kao devojcica, kao i celu Carsku porodicu. Interesantno je, kada sam se upoznao sa ocem Serafimom 1961. godine, videvsi kod njega Spasiteljevu ikonu, ikonu Bozje Majke i pored nje portret Nikolaja II, prvo sto sam ga upitao je bilo: "Sta ce on tu pored ovih ikona?" - "To je Car, poslednji predstavnik Vizantije, pobednik. Bez njega bi Rusija propala." Od samog pocetka smo bili povezani sa Carem. Car je mnogima pomagao. A ta ikona (koja se nalazila pored nas u vreme naseg razgovora sa ocem Germanom, nap. L. B.) jedna je od prvih reprodukcija originala koju sam ja doneo u Rusiju. - Oce Germane, u Rusiji danas mnoge ikone mirotoce, pa cak i krvotoce. A u Americi? - Kada sam studirao u seminariji 1959. godine, u jednoj grckoj porodici je zamirotocila papirna reprodukcija ikone velikomucenice Varvare i Iverska ikona Majke Bozje. Bilo je i drugih mirotocivih ikona. Montrealska Iverska ikona Majke Bozje je mirotocila dugo godina. Danas u Americi ikone ne mirotoce. - A kod nas se to desava u velikim razmerama. - Profesor Ivan Mihajlovic Koncevic je rekao da je to potvrda o priblizavanju Carstva Nebeskog. Vec je doslo vreme kada se ljudi dele na one koji idu za Hristom i na one koji Ga odbacuju. Ja smatram da je to iznad ljudskih shvatanja. Ali, cini mi se da je vreme da se ruski pravoslavci razbude. Sveti Jovan Sangajski - Molim Vas da nam pricate o velikom svetitelju XX veka, arhiepiskopu Jovanu (Maksimovicu) Sangajskom i Sanfranciskanskom. Svi su ga znali, citali Psaltir na njegovom grobu. U Rusiji ga veoma postuju i vole. - Vladika Jovan je bio nas duhovni otac, osnovao je nase bratstvo. Poceli smo da izdajemo pravoslavne novine sa njegovim blagoslovom, i on je zahtevao da nikoga ne vucemo za rukav da nam bude cenzor. Mi smo duzni sami da odgovaramo za svoje reci. Godine 1963. vladiku su osudili arhijereji, toboze za proneveru novca za izgradnju hrama, i pozvali na sud. U potpunosti je pomilovan, ali mu je to skratilo zivot. Ljudi ga nisu shvatali. On je mucao, cesto je isao bosonog. Cak je i moja sestra govorila: "Kako arhijerej da ide bos!" On nikada nije lezao, nikada se nije odmarao. Sedeo je uspravno. Smejali su mu se, ali mi smo znali da je svet. Desilo se da sam jednom dosao u sirotinjski dom Svetitelja Tihona Zadonskog u San Francisku, koji je on osnovao i gde je sluzio. Samo sto sam usao, vec su me pozvali da sasluzujem. Dotrcao sam i vladika me je blagoslovio. U oltaru nikada nije razgovarao, samo gestovima, i tako: "M-m". Ja gledam, vladika stoji bosonog. I kada smo izasli na veliki vhod, odjednom su mi se noge upalile. To je bio praznik Mojseja proroka, Bogovidca, kome je bilo receno: skini obucu, jer je mesto na kojem stojis sveto, gde je Neopalima Kupina. I ja sam shvatio: oltar je sveto mesto! Moram da skinem cizme, on je u pravu! A svi ostali gledaju na to po svojim ljudskim shvatanjima. Posle njegove smrti pocela su da se desavaju cudesa. Dolazili su nam ljudi i pricali sa suzama kako su se isceljivali posle obracanja njemu. Mi smo zapisivali ta cudesa i stampali ih u nasim novinama, iako smo bili veoma gonjeni zbog toga. Zatim smo sve to skupili i stampali celu knjigu. Hteli smo da je napravimo i za Rusiju. Nemamo ruska slova za stampanje. Kucali smo rucno, moglo se otkucati samo pola stranice, odstampati, srediti, otkucati druga polovina i tako dalje. I izdali smo tu knjigu "Blazeni arhiepiskop Jovan", nije velika, sa slikama. Otac Serafim ju je kucao, iako nije znao ruski jezik dovoljno, tako smo radili. A onda smo napravili veliku knjigu, u kojoj su sakupljena sva cudesa. I knjiga je izasla! U pocetku na engleskom, a zatim na ruskom - vec trece izdanje. Ali ona nije potpuna, jer sad imamo dokumente u kojima je opisano kako su vladiku Jovana progonili. On je sveti covek! - Oce Germane, Vi zivite u Platini? - Zivim u Rusiji. Od '54. godine neprekidno zivim u Rusiji, tacnije u Svetoj Rusiji. Dusom, naravno. Zato znam za mnoge ruske svetitelje. Vec smo izdali sto knjiga. Prvo zitije svete blazene Matronuske je izdato u nasim novinama "Ruskij palomnik" 1993. godine. Izdali smo osam tomova optinskih staraca na ruskom i poslali u Rusiju. I kada sam 1991. godine dosao u Optinsku pustinju, rekli su mi: "Obnovili ste Optinu svojim knjigama" (bacuska je zapljeskao dlanovima od radosti, nap. L. B.). Znaci, nismo se uzalud trudili! I s kakvim osecajem sad odlazim tamo! Sve znam - gde su se nalazili hramovi, gde je ko sahranjen. Tako da od '54. godine, kada sam se duhovno probudio, zivim u Svetoj Rusiji. - Oce Germane, recite nam, da li je najbolji period Vaseg zivota bio kada ste zajedno sa ocem Serafimom radili u Platini? - Ne, najbolji period mog zivota je za mene ovde, u Rusiji. Znate zasto? Zato sto postoji mogucnost da ovde umrem i da me ovde sahrane. - Zelite da budete sahranjeni u Rusiji? - Naravno! Ja sam Rus i samo sam se mucio van Rusije. U Americi je iskopan grob za mene nedaleko od oca Serafima. Istina, moji paunovi zive tamo. Oni tamo leze na jajima i na prolece se izlezu paunici. Tako mali, a na glavi imaju takvu cubu, cuperak Ali ako ja umrem, onda ce ih odmah oterati odatle (iz groba, L. B.), a mene ce sahraniti tu. Ako tamo umrem, sto nikako ne zelim.. Ja zelim da umrem ovde, u Rusiji. Uozbiljivsi se, iguman German je opet, vec nekoliko puta, skretao razgovor sa Amerike na Rusiju. - Uznemirava me Rusija. Na Crvenom trgu kao i ranije stoji mauzolej, crvena zvezda nad Kremljem - i ljudi to trpe! A potom se cude sta se desava. Pa to je prokletstvo. Patrijarh Tihon je prokleo sovjetski rezim. Znaci, prokletstvo je i na novom pravopisu, i na novom kalendaru. I nasa deca nose to prokletstvo. Cela zemlja je pod prokletstvom, to se oseca. Ovde su svi toaleti razbijeni. A zahod je satanina sfera. Vozovi, liftovi, sve je u uzasnom stanju. Jedna zena je pricala, kada je zavladao komunizam prvo sto je ona osetila bilo je - oskvrnjenje. Svuda se osecala skvernost, blato, i cela zemlja je jos uvek u tome. Ali, postoji i Rusija koja donosi plod. U Moskvi se odrzavaju divni pravoslavni sajmovi - zvonca, knjige, ikone... Treba sacuvati umetnost, nju trenutno koristi satana da unisti koncepciju lepote i kaze kako je nakazno u stvari - lepo. Mislim da u Rusiji treba otvoriti knjizare-kafice u americkom stilu, kao kod nas. Ali, da u njima vise ikone, da moze da se popije kafa, da se razgovara, da se prikazuju filmovi, da se prodaju knjige, citaju lekcije, diskusije na razne teme... Otkrio sam 80 takvih knjizara u Americi. Omladina dolazi i pocinje da se interesuje za Pravoslavlje. Boje se da dolaze u hram, zato sto odmah cuju: ne idi dalje! ne radi to! Neprekidno nekoga osudjuju. To je strasno! Takva oksidacija... Neophodno je da ljudi u Rusiji prestanu da osudjuju. Ali je najvaznije da ruski narod postuje svoju proslost, tako da za njega prepodobni Serafim bude nesto veliko. Ako se iskoristi blagodat koja se nalazi u samoj ideji novih mucenika, u narodnom blagu i ljudskom rodu, onda ce Rusija postati pokroviteljka svetinja u celom svetu. Ceo svet gleda na vas sa nadom. Danas vam dolaze razni sektasi. Mozda oni dolaze - iako to zvuci nerazumno! - i radi toga da biste ih vi preveli u Pravoslavlje. Zasto Rusi to ne shvataju? Vi mislite da oni zele da dodju i uvedu Ruse u neku jeres. Ali kako to moze da bude kad oni nemaju silu; oni imaju jeres, a ne Istinu. Pa ne idemo mi tamo da propagiramo, vec oni dolaze k vama: "Dajte nam Pravoslavlje! Dokazite nam da nismo u pravu! Izgradite nas zivot po nacelu Svete Rusije!" razgovarala L. B. prevela R. Ma. Na
snimcima: iguman German (Podmosenskij); jeromonah Serafim (Rouz); Crkva manastira Prepodobnog Germana u Platini, Kalifornija; zenski skit Svete Blazene Ksenije u Platini http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?AID=1834 |